Ukrajina

ilustracija
UKRAJINA, položajna karta
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5ilustracija6ilustracija7ilustracija8ilustracija9ilustracija10ilustracija11ilustracija12ilustracija13ilustracija14ilustracija15ilustracija16

Ukrajina (Україна), država u istočnom dijelu Europe, uz Crno i Azovsko more. Graniči s Rusijom na sjeveru i istoku (duljina granice 1576 km), Bjelorusijom (891 km) na sjeveru, Poljskom (535 km), Slovačkom (97 km) i Madžarskom (103 km) na zapadu te Rumunjskom (531 km) i Moldavijom (939 km) na jugozapadu. Duljina crnomorske i azovske obale iznosi 1959 km. Obuhvaća površinu od 603 549 km².

Prirodna obilježja

Najveći dio Ukrajine zauzima jugozapadni dio Istočnoeuropske nizine. Planinsko područje, koje se nalazi u zapadnom (Karpati) i južnom rubnom dijelu zemlje (Krimska gora), obuhvaća tek 5% teritorija. Ravničarski reljef (prosječna visina 175 m) ispresijecan je mnogim rijekama i uzvisinama. U osnovi se nalaze prekambrijske kristalične stijene, koje su prekrivene sedimentima taloženima od silura do tercijara. Za pleistocena (kvartara) najveći je dio zemlje prekriven praporom. Među uzvisinama nizinskoga dijela zemlje ističu se Volino-podolska uzvisina (Kamula, 471 m), između gornjih tokova lijevih pritoka Dnjestra i doline Južnoga Buga, i Pridnjeparska uzvisina (323 m), između Južnoga Buga i srednjeg toka Dnjepra. U sjeveroistočni dio Ukrajine sežu ogranci Srednjoruske uzvisine, a na jugoistoku su manje Priazovska (Belmak-Mogila, 324 m) i Donjecka uzvisina (Mogila-Mečetnaja, 367 m). Na sjeveru zemlje prostire se južni dio Polesja – močvarna nizina (vis. 150 do 200 m) prekrivena pretežno fluvioglacijalnim i aluvijalnim sedimentima. Prema jugoistoku Polesje postupno prelazi u Pridnjeparsku nizinu, koja se pruža uglavnom duž lijeve obale srednjeg toka Dnjepra. Na jugu je primorska ravnica Crnog i Azovskoga mora, koja zahvaća i sjeverni dio poluotoka Krima. U južnom dijelu Krima izdiže se Krimska gora (Roman-Koš, 1545 m), koja se sastoji od triju usporednih planinskih lanaca između kojih su plodne doline s razvijenim krškim oblicima. Najviši dio Ukrajine čine Karpati (Hoverla, 2061 m). Sastavljeni su od niza usporednih planinskih lanaca, koji se pružaju od sjeverozapada prema jugoistoku u duljini od 270 km i širini od 60 do 100 km. U jugozapadnom predgorju ukrajinskih Karpata prostire se aluvijalna Zakarpatska nizina (vis. 100 do 120 m). Obale Crnog i Azovskoga mora niske su, raščlanjene zaljevima i limanima, te pješčanim kosama, osobito u zapadnom dijelu Azovskoga mora (Arabatska strilka). Iznimka je južna obala Krimskoga poluotoka, koja je strma i stjenovita. Azovsko more Kerčkim je vratima povezano s Crnim morem.

Klima je umjereno kontinentalna, a na južnoj obali Krima suptropska, odnosno sredozemna. Srednja siječanjska temperatura iznosi na južnoj obali Krima 2 do 4 °C, u jugozapadnom dijelu Ukrajine –2 °C, u sjeveroistočnom dijelu –7 do –8 °C, a srednja srpanjska na južnoj obali Krima i na jugoistoku 22 do 24 °C i u sjeverozapadnom dijelu Ukrajine 18 do 19 °C. U nizinskom dijelu zemlje godišnja se količina oborina smanjuje od sjeverozapada (700 mm) prema jugoistoku (300 mm); Krimska gora ima godišnje 1000 do 1200 mm oborina, a Karpati 1200 do 1600 mm. Najviše je oborina ljeti i u jesen.

Glavnina rijeka pripada slijevu Crnog i Azovskoga mora, a tek se 4% površine odvodnjava prema Baltičkomu moru (Južni Bug i lijevi pritoci Visle). Riječna mreža najgušća je u Polesju, Karpatima i Donjeckom kraju. Najveća je rijeka Dnjepar (ukrajinski Dnipro; u Ukrajini 1121 km), s mnogobrojnim pritocima (Pripjat, Desna). Ostale su veće rijeke Dnjestar (ukrajinski Dnister), Južni Bug, Sjeverni Donjec i Prut. Ukrajini pripada i dio ušća Dunava. Jezera su uglavnom mala; najviše ih je u Polesju, u naplavnoj ravni Dnjepra i Dunava te u primorju (limani; Sasik, Šagani). Mnogo je umjetnih (akumulacijskih) jezera.

Tri su glavne vegetacijske zone: miješana šuma, šumo-stepa i stepa. Šume (oko 17,6% površine) raširene su pretežito u zapadnom, planinskom dijelu zemlje (Karpati) te na Krimskoj gori. U ostalom, većem dijelu zemlje prevladavaju šumo-stepe te travne stepe. Stepska područja s plodnom crnicom (černozem) najvećim su dijelom obrađena (70,9%, 2013).

Stanovništvo

U Ukrajini živi 45 426 200 st. ili 75,3 st./km² (2014). Najgušće su naseljeni Donjecki ugljeni bazen (više od 400 st./km²), porječje gornjega Dnjestra (200 do 400 st./km²), Lavovska oblast (116 st./km²) i industrijsko područje uz Dnjepar, a najrjeđe Černigovska oblast (34 st./km²) na sjeveru, Hersonska oblast (38 st./km²) na jugu, Polesje (oko 50 st./km²) i Karpati. Glavninu stanovništva čine Ukrajinci (77,8%, popis 2001). Rusa (ukupno 17,3%) ima najviše na Krimu (58,3% stanovništva Krimske oblasti, 2001), u istočnom dijelu Ukrajine i u gradovima. Od ostalih naroda najviše ima Bjelorusa (0,6%), Moldavaca (0,5 %) i Krimskih Tatara (0,5%), dok su se Židovi većim dijelom iselili 1990-ih (0,9% u 1989., a 0,2% u 2001). Znatan broj Ukrajinaca živi izvan teritorija zemlje, najviše u Rusiji, SAD-u, Kanadi, Moldaviji, Kazahstanu i Bjelorusiji. Službeni je ukrajinski jezik, a raširen je i ruski, koji je na nekim područjima drugi službeni jezik. Stanovnici su uglavnom pravoslavci (oko 53%), a dio stanovništva zapadne Ukrajine su grkokatolici; ima i rimokatolika, protestanata i židova. Pred II. svjetski rat (1939) u Ukrajini je živjelo 40,5 milijuna stanovnika, 1959. godine 41,9 milijuna stanovnika, 1981. godine 50,1 milijun stanovnika, a za posljednjeg popisa 2001. godine 48 457 102 st. Od 1993. godine (52 244 100 st.) broj stanovnika neprestano se smanjuje (u 20 godina za čak 6,8 milijuna stanovnika) zbog stalnoga negativnoga prirodnog priraštaja (–3,5‰, 2013) i djelomično iseljivanja. Naime, od 1991. stopa nataliteta (11,1‰, 2013) stalno je niža od stope mortaliteta (14,6‰). U razdoblju 2000–06. prirodni pad broja stanovnika iznosio je čak 7,5‰ (0,75%) godišnje, a zbog porasta nataliteta i smanjenog mortaliteta u razdoblju 2006–12. stopa prirodnog pada smanjila se na 4,7‰ prosječno godišnje. Smrtnost je dojenčadi u stalnom padu (7,9‰, 2013). Iseljivanje je bilo veliko potkraj 1980-ih te od 1994. do 2004 (razlika broja iseljenih i useljenih i do 170 000 st. godišnje), najviše u zemlje izvan područja bivšega SSSR-a (osobito iseljivanje Židova) te u Njemačku, SAD, Češku, Madžarsku i Poljsku. U posljednjih desetak godina Ukrajina ima više useljenih (54 100 st., 2013) nego iseljenih osoba (22 187 st.) pa pozitivna migracijska bilanca (0,7‰) ublažava utjecaj negativnoga prirodnog priraštaja; imigranti se doseljuju najviše iz Rusije, Moldavije, Uzbekistana, Bjelorusije. Zbog niskoga nataliteta stanovništvo stari; u dobi je do 14 godina starosti 14,6% stanovništva, od 15 do 64 godine 70,2%, a starije je od 65 godina 15,2% (2013). Očekivano trajanje života za žene rođene 2012. godine iznosi 76,0 godina, a za muškarce 66,1 godinu. Ekonomski je aktivno 22 011 500 st. (2012), od toga je nezaposleno 7,5%. U poljoprivredi, šumarstvu i ribarstvu radi 3,6%, u industriji, rudarstvu i građevinarstvu 14,4%, a u uslužnim djelatnostima 82,0% zaposlenih (2012). Među više sveučilišta najstarija su u Lavovu (osnovano 1661), Kijevu (najveće; osnovano 1834), Harkovu (1805), Odesi (1865), Černovcima (1875) i Dnjepru (prije Dnjepropetrovsk; 1918). Glavni je grad Kijev (ukrajinski Куїv), koji ima 2 845 023 st. (2013). Ostali su veliki gradovi (s više od 300 000 st., 2013): Harkov (Harkiv; 1 451 028 st.), Odesa (1 014 852 st.), Dnjepar (Dnipro, prije Dnjepropetrovsk; 997 754 st.), Donjeck (Donec’k; 953 217 st.), Zaporožje (Zaporižžja; 770 672 st.), Lavov (L’viv; 730 272 st.), Krivi Rog (Kryvyi Rig; 656 478 st.), Nikolajev (Mykolaїv; 496 188 st.), Mariupolj (Mariupol’; 461 810 st.), Lugansk (Lugans’k; 425 848 st.), Vinica (Vinnycja; 371 698 st.), Makejevka (Маkiїvkа; 353 918 st.), Sevastopolj (Sevastopol’; 342 580 st.) i Simferopolj (Simferopol’; 337 285 st.). Glavnina gradskoga stanovništva Ukrajine (69,0%, 2014) živi u području Donjeckoga bazena i porječju srednjeg toka Dnjepra.

Gospodarstvo

U sovjetskom razdoblju tijekom 1980-ih Ukrajina je posjedovala oko 20% industrije SSSR-a, davala je oko 25% ukupne poljoprivredne proizvodnje (ponekad i više od 40%), a u sovjetskom BDP-u sudjelovala je s približno 25%. Iz Donjeckog ugljenoga bazena dobivalo se oko 25% sovjetske proizvodnje ugljena. Najveći dio pomorske trgovine SSSR-a odvijao se preko ukrajinskih luka. Nadregionalno tranzitno značenje Ukrajina je imala i zbog naftovoda i plinovoda, što je ostalo i početkom 2000-ih. S neovisnošću (1991) pokrenut je prijelaz s državno-planske na tržišnu privredu, koji je u početku rezultirao ukupnim padom proizvodnje i BDP-a (1993. bila je rekordna hiperinflacija). Osamostaljenjem je Ukrajina preuzela i dio vanjskog duga SSSR-a, u vrijednosti od 10,5 milijardi USD (preuzela je i dio unutarnjeg duga koji je Rusiji plaćala prodajom dijela Crnomorske flote). Na kraju privredne depresije 1999. bio je dostignut BDP u vrijednosti od 40% BDP-a ostvarenoga 1991. Godine 2003. siromašno je bilo oko 38% stanovništva. Godine 2011. ostvaren je BDP u vrijednosti od 165,2 milijarde USD; BDP po stanovniku iznosi 3 615 USD. U sastavu BDP-a udjel je uslužnoga sektora 58%, industrije 33%, a poljoprivrede 9%. Prema procjenama Svjetske banke, udjel je tzv. sive ekonomije u BDP-u oko 28%. Stopa je nezaposlenosti oko 7% (2007). Od prirodnih bogatstava, uz plodno i obradivo tlo, značajna su ležišta željezne rude, ugljena, kamene soli, mangana, grafita, titanija, nikla i dr. Glavninu industrijske ponude čine ugljen, električna energija, željezo, čelik, industrijska oprema, prijevozna sredstva, kemikalije i prehrambeni proizvodi. Glavninu poljoprivredne ponude čine žitarice, šećerna repa, suncokret, povrće, meso, mlijeko i sirevi. Godine 2011. vrijednost izvoza bila je oko 69,8 milijardi USD (najviše izvozi šećer, čelik, industrijsku opremu, kemikalije, prijevozna sredstva i dr.); vrijednost uvoza bila je 85,6 milijardi USD (najviše uvozi naftu, plin, automobile, informatičku opremu, robu široke potrošnje i dr.). Najveći dio nafte i plina Ukrajina dobavlja iz Rusije i Kazahstana. Prema udjelu u vanjskoj trgovini vodeći su partneri zemlje Europske unije (32%), Rusija (29%), Kina (10%), Turska (9%) i SAD (7,5%). Vrijednost izravnih stranih investicija tijekom 1999–2008. iznosi oko 33 milijarde USD.

Promet

Kroz Ukrajinu prolaze prometnice koje povezuju srednju i zapadnu Europu sa Zakavkazjem i srednjom Azijom te Rusiju i Bjelorusiju s Crnim, odnosno Sredozemnim morem. Duljina željezničkih pruga iznosi 21 619 km, od čega je elektrificirano 10 242 km ili 47% (2012). Cestovna je mreža duga 169 694 km (asfaltirano 98%, 2012). Najgušća je mreža prometnica u Donjeckom bazenu i duž Dnjepra. Unutrašnji vodeni promet (ukupna duljina plovnih putova iznosi 2126 km, 2012) odvija se najvećim dijelom Dnjeprom te donjim tokom Dunava (rukav Kilija), duž granice s Rumunjskom (glavne luke Izmail i Reni), i Pripjatom. Riječne luke (glavne su Kijev, Kamenskoe, Dnjepar, Zaporožje, Nikopolj i Herson) imaju ukupni godišnji robni promet od 6,7 milijuna tona (2012). Dnjepar je preko Dnjeparsko buškoga kanala (Bjelorusija) povezan s Vislom, odnosno Baltičkim morem. Zbog stvaranja leda na rijekama, plovidba je zimi otežana. U ukupnom trgovačkom pomorskom prometu (153,9 milijuna tona, 2012) prevladava izvoz. Glavne su trgovačke morske luke Odesa (23,2 milijuna tona, 2013), Južnoe (ukrajinski Južne, 21,4 milijuna tona), Mariupolj, Iličevsk (Illičivs’k), Nikolajev i Feodosija, a ribarske Iličevsk, Kerč, Mariupolj i Sevastopolj. Među 20-ak međunarodnih zračnih luka ističu se Kijev (Boryspil; 8,0 milijuna putnika, 2011), Simferopolj, Odesa, Donjeck i Lavov. Duljina cjevovoda (uglavnom plinovoda) iznosi 46 600 km (2013); glavnina prometa otpada na plin (108 milijuna tona od ukupno 128 milijuna tona, 2012).

Novac

Novčana je jedinica hryvnja ili grivnja (гривня, hrn; UAH); 1 hryvnja = 100 kopjejki (kopijki).

Povijest

Iako se Ukrajina prvi put spominje u jednoj kronici iz XII. st. kao naziv pograničnoga područja (krajina) Kijevske Kneževine, prvi tragovi nastanjenosti na današnjem području istoimene suvremene države mogu se pratiti od paleolitika. Na razvoj neolitičkih kultura oko V. tisućljeća pr. Kr. uvelike je utjecao reljef, zahvaljujući kojemu su se one razvijale pod utjecajem podunavskih neolitičkih kultura. Premda su se razvijale u nekoliko prilično izdvojenih kulturno-zemljopisnih cjelina, povezuje ih prijelaz sa skupljačko-lovačke na poljodjelsko-stočarsku privredu. Kraj neolitičkog i početak bakrenoga doba na području Ukrajine (IV. do III. tisućljeće pr. Kr.) obilježila je kultura Cucuteni-Tripolje, koju karakteriziraju velika, dijelom utvrđena naselja kružna tlocrta, za više tisuća stanovnika s velikim kućama, te vrsna keramika. Posljedica prodora indoeuropskih naroda na prijelazu iz III. u II. tisućljeće pr. Kr. na područje današnje Ukrajine bilo je uništenje nositelja neolitičkih i eneolitičkih kultura te početak brončanoga doba. Među njima posebno se ističu nositelji lužičke kulture u zapadnoj Ukrajini, koji su živjeli u utvrđenim naseljima te izrađivali vrsne brončane predmete (posuđe, igle, fibule, narukvice, noževi, koplja, sjekire, srpovi). Usporedno s razvojem lužičke kulture, na području ukrajinskih stepâ živjela su stočarska plemena. Početkom I. tisućljeća pr. Kr. pojavljuje se željezno oruđe, a stepu naseljuje tračko pleme Kimerijci; njih su oko VIII. st. pr. Kr. s toga prostora potisnula iranska nomadska plemena Skita koji su uspostavili svoju državu u južnom Podnjeprovlju i na Krimu. Od VI. st. pr. Kr. na Crnom i Azovskome moru nicale su grčke kolonije (Tira, Olbija, Hersonez, Teodozija, Pantikapej, Fanagorija, Tanais i dr.). Pod vlašću Skita i grčkih kolonijâ područje današnje Ukrajine bilo je približno do III. st. pr. Kr., kada su ga osvojili Sarmati, koji su pod utjecajem helenizma iz grčkih kolonija u II. st. pr. Kr. uspostavili plemenski savez na Crnome moru. Budući da je tijekom starog i početkom srednjeg vijeka područje današnje Ukrajine bilo veliko tranzitno područje, preko sarmatskih područja prelazili su mnogobrojni azijski nomadski narodi na putu iz srednje Azije prema Zapadu, odnosno prema Rimskomu Carstvu. Najpoznatiji među njima bili su Goti i Huni, koji su oko 370. prešli Volgu i Don, a za vladavine Atile u V. st. rubne su dijelove današnje Ukrajine uključili u sastav svojega golemog euroazijskoga kraljevstva. Istodobno su se na području Ukrajine oblikovala mnogobrojna istočnoslavenska plemena (Poljani, Severjani, Drevljani, Duljebi, Volinjani, Bijeli Hrvati, Uliči i Tiverci) koja su, nakon propasti hunskoga kraljevstva, na širokome području istočno od Dnjestra i sjeverno od Azovskoga mora stvorila plemenski savez Anta (do poč. VII. st. pod Antima su se razumijevali Slaveni). Taj su plemenski savez 560. razbili Avari, a njegove posljednje ostatke uklonili početkom VII. st. Nakon avarske seobe na Balkanski poluotok potkraj VI. st., na srednjem toku Dnjepra i današnje Ukrajine bilo je uspostavljeno nekoliko novih plemenskih saveza, među kojima je bio najvažniji savez Rusa, Poljana i Severjana sa središtem u Kijevu. Područje toga saveza nazivalo se u zapadnjačkim i bizantskim izvorima »unutrašnjom Rusijom«, prema imenu jednog od tih triju plemena. Uz taj slavenski savez na području današnje Ukrajine razvili su se i mnogobrojni drugi plemenski savezi sa središtima u gradovima Galič, Černigov, Perejaslav, Vladimir i Užgorod, koji su pod utjecajem Normana (Varjaga) tijekom druge polovice VIII. i prve polovice IX. st. postali središtima ranofeudalnih kneževinâ. Osim Slavena, na područje Ukrajine naselili su se i Pečenezi, koji su potkraj IX. st. osnovali plemenski savez na području između Kijevske Kneževine na sjeveru, donjega toka Dnjestra na zapadu, Crnoga mora na jugu te donjeg i srednjega toka Dnjepra, odnosno Hazarskoga Kaganata na istoku. Zahvaljujući povoljnu geografskom položaju najbrže se razvijala Kijevska Kneževina. Premda su je njezini vladari 875. proširili na Polock i zemlju Kriviča, ubrzo su se sukobili s novgorodskim vladarom Olegom Mudrim (?–912/913), koji ju je 882. osvojio te osnovao Kijevsku (Veliku) Kneževinu (→ rusija, povijest). Sve do početka XI. st. Kijevska je Kneževina bila tek labav savez različitih kneževina predvođenih kijevskim velikim knezom (primus inter pares), a za vladavine Olegovih nasljednika Igora (912/913–945), Olge (945–964), Svjatoslava Igoreviča (964–972) i Vladimira (978–1015) pretvorila se u vodeću silu istočne Europe, koja je nakon pobjede nad Bijelim Hrvatima (992) obuhvaćala sve zemlje od istočnih obalâ Baltičkoga mora do sjevernih obalâ Crnoga mora te od gornjega toka Pripjata na zapadu pa sve do područja gornjega toka Volge na istoku. Za Vladimirove je vladavine bila dovršena kristijanizacija zemlje, koja je ušla u bizantski kulturni krug. Iako je status istočnoeuropske velesile Kijevska Kneževina zadržala i za vladavine Jaroslava Mudroga (1019–54), nakon njegove smrti započeo je proces njezina raspada na samostalne teritorije (kneževine) pod vlašću sporednih grana dinastije Rjurikovića (votčina), koji je istodobno bio praćen doseljenjem neprijateljski i pljačkaški raspoloženih Pečenega na područje donjih tokova Dnjestra i Dnjepra, odakle će sve do pol. XIII. st. ugrožavati južne dijelove Kijevske Kneževine, te Kumana (Polovaca), koji su od 1068. pustošili južne krajeve i kidali prometne i trgovačke veze Kijeva s Crnim morem. Njima su se pridružili i Madžari, koji su u XI–XII. st. zaposjeli zakarpatsku oblast. Iako je raspad Kijevske Kneževine bio zaustavljen tijekom vladavine Vladimira Vsevolodoviča Monomaha (1113–25), Mstislava (1125–32), Jaropolka (1132–39), Vsevoloda (1139–46), Igora (1146), Izjaslava II. Mstislaviča (1146–65), Jurija Vladimiroviča Dolgorukoga (1155–57), Izjaslava (1157–58) i Rastislava (1159–68), nakon smrti potonjega Kijevska se Kneževina raspala na niz manjih kneževina, od kojih su se na području današnje Ukrajine nalazile Galička (poslije Galičko-Volinjska), Vladimirsko-Volinjska, Turovo-Pinska, Kijevska, Černigovska, Novgorodseverska i Perejaslavska. Kneževine na području današnje Ukrajine bile su i dalje teritorijalno velike, no pojedinačno su bile preslabe da bi se obranile od najezde Tatara (1237–40), koji su 1239. razorili Perejaslav i Černigov, a 1240. Kijev. Mongolska provala za dugo je zaustavila gospodarski i kulturni razvoj (→ zlatna horda). I Galičko-Volinjska Kneževina morala je priznati vrhovnu vlast tatarskoga kana. Razoreno i opustošeno područje današnje Ukrajine od tada je naglo zaostajalo prema tadašnjim europskim zemljama. Propadanje međusobno razjedinjenih i često zaraćenih kneževina za mongolske vladavine iskoristila je susjedna Litva, koja je nakon smrti galičko-volinjskoga kneza Danila Galicijskoga 1264. započela pokoravanje kneževinâ na području današnje Ukrajine. Do druge polovice XIV. st. osvojila je Černigovsku, Perejaslavsku, Kijevsku i Galičko-Volinjsku Kneževinu, dok su se poljski feudalci domogli zapadne Volinije (1377), Galicije (1386) i zapadne Podolije (1430). Zakarpatska Rusija ostala je pod vlašću hrvatsko-ugarskih kraljeva, Bukovina je u XIV. st. ušla u sastav Moldavske Kneževine, a južna Ukrajina u sklop Krimskoga Kanata. Litavski veliki knezovi uspjeli su u XIV. st. likvidirati ukrajinske nasljedne kneževine i uspostaviti oblasti s namjesnicima iz redova lit. feudalaca. U XV. st. u vezi s razvojem robno-novčanih odnosa i trgovine jačaju veliki gradovi te stječu samoupravu; stvara se razvijeno feudalno društvo. Kada je unija između Litve i Poljske, tzv. Lublinska unija, dovela (1569) do njihova realnog sjedinjenja, veći dio ukrajinskih zemalja došao je pod vlast Poljske, a poljsko je plemstvo steklo posjede u Ukrajini. Crkva (do tada pod samostalnom Kijevskom metropolijom) sklopila je tzv. Brestlitovsku uniju s Katoličkom crkvom (1596). To je, kao i činjenica da su poljski moćnici zauzeli najveće posjede, izazvalo nezadovoljstvo i otpor. Predvodnici buna bili su ukrajinski Kozaci, koji su se, nakon raspada Zlatne Horde, potkraj XV. i poč. XVI. st. naselili oko Dnjepra. Potkraj XVI. st. izbio je niz seljačkih buna koje su potpomagali Kozaci, kao npr. ustanak Krištofa Kosinskoga 1591–93., Severina Nalivajka 1594–96., a pojačano ugnjetavanje potaknulo je nove ustanke i u XVII. st., npr. pod hetmanom Tarasom Fedorovičem 1630., pod hetmanom Ivanom Sulimom 1635., zatim ustanak Pavla Buta (Pavljuka) 1637., Jakova Ostrjanina i Dmitra Gunje 1638. Nezadovoljnici su se sve više oslanjali na Rusiju. Godine 1648. započeo je oslobodilački rat ukrajinskog naroda protiv Poljaka, koji je vodio hetman B. Hmeljnicki. Iako je poljskoj vojsci nanio teške poraze i uspostavio neovisnu državu (1648–54), Hmeljnicki je uvidio da se samostalna hetmanska Ukrajina ne može održati protiv Osmanlija i Poljaka, pa je tražio oslonac u Rusiji. Na Perejaslavskom saboru 1654. Ukrajina se stavila pod rusku zaštitu, što su Rusi tumačili kao ujedinjenje Ukrajine s Rusijom (Perejaslavski ugovor, 1654). Izravno miješanje Rusije izazvalo je Poljsko-ruski rat 1654–67. Primirjem u Andrusovu 1667. i tzv. Vječnim mirom 1686. Poljska je zadržala dio Ukrajine zapadno od Dnjepra, hetmanska država s Kijevom i metropolijom pripala je Rusiji, a područje zaporoških Kozaka došlo je pod poljsko-rus. kondominij. Međutim, carska Rusija nastavila je ugnjetavanje Ukrajine jednako kao i Poljska i Ugarska, o čem svjedoče seljačko-kozački ustanci potkraj XVII. i u XVIII. st. (u kozačkoj vojsci, u Zaporožju, u ruskom i poljskom dijelu Ukrajine). Pokušaj odcjepljenja od Rusije 1709. u Švedsko-ruskom ratu nije uspio (→ mazepa, ivan stepanovič). U poljskom dijelu Ukrajine izbio je oko 1730–60. ustanički pokret gajdamaka, a 1768. veliki ustanak »Kolivščina«. No stanje se nije nigdje popravilo. Carica Katarina II. Velika prisilila je posljednjega hetmana Kirila Grigorjeviča Razumovskoga na abdikaciju i tako hetmansku vlast zamijenila administrativnom, osnovavši Maloruski kolegij (1764). Pošto je bilo osvojeno uporište zaporoških kozaka Sič (1775), Ukrajina je do 1783. izgubila svaku autonomiju. Pri prvoj podjeli Poljske Habsburška je Monarhija dobila 1772. Galiciju, a 1775. Bukovinu, dok je Rusija stekla zemlje između Dnjepra i Buga 1774., Krim 1783. te zemlje između Buga i Dnjestra 1791. Pri drugoj podjeli Poljske 1793. i poljski dio Ukrajine došao je pod rusku vlast. U drugoj polovici XVIII. st. ruska vlast naseljavala je do tada puste stepe te podigla niz novih naselja u kojima većinu stanovništva nisu činili Ukrajinci. Kao i u Rusiji, feudalni sustav karakterizirali su veliki plemićki i državni posjedi, na kojima su kmetovi radili u prvim manufakturnim proizvodnim poduzećima (već krajem XVIII. st. bilo je oko 200 velikih poduzeća), rudnicima i sl. Tada je došlo do razvoja obrta, a sve je više rastao i najamni rad. Zbog pojačana pritiska sve su češći bili ustanci seljaka i radnika u manufakturnim poduzećima. Ubrzan je bio i gospodarski razvoj Crnomorskoga primorja i južne Ukrajine, u kojoj su redom nicali gradovi Herson, Aleksandrovsk (danas Zaporožje), Jekaterinoslav (danas Dnjepar), Odesa i mnoga druga manja naselja. Godine 1796. područje Ukrajine istočno od Dnjepra bilo je organizirano u pet gubernija spojenih 1832. u Kijevsko generalgubernatorstvo, dok su gubernije južne Ukrajine 1812. ušle u Novorusko-Besarabijsko generalgubernatorstvo. Pokret dekabrista odjeknuo je i u Kijevu, gdje je od 29. XII. 1825. do 3. I. 1826. trajao ustanak Černigovskoga puka. Prvu pol. XIX. st. obilježio je osnutak mnogobrojnih tajnih društava koja su pokušavala organizirati proturuski otpor. Već 1821. ondje je bilo osnovano Južno društvo dekabrista, a 1823. i Društvo ujedinjenih Slavena. Građansko-demokratski program imalo je i najznačajnije Ćirilo-metodsko društvo, osnovano krajem 1845., koje je uz ukidanje kmetstva, ukidanje nacionalne neravnopravnosti i plemićkih povlastica zagovaralo i ujedinjenje svih slavenskih naroda u federativnu republiku. Društvo je ubrzo bilo zabranjeno, a njegovi članovi uhićeni tijekom 1847. Car Nikola I. i ovdje je represivnim mjerama suzbio svaku oporbu, pa je Ukrajina tada izgubila i posljednje tragove samostalnosti: godine 1835. bio je ukinut poseban položaj gradova (do tada je bilo priznavano magdeburško pravo), a 1839. ukinuta je Ukrajinsko-katolička crkva (Grkokatolička ili Unijatska crkva), čiji su vjernici bili prisiljeni prijeći na pravoslavlje. Za razliku od ruskog, u habsburškom dijelu Ukrajine došlo je 1848. do značajnih promjena. Pod dojmom Ožujske revolucije u Beču, austrijski car Ferdinand I. ukinuo je kmetstvo i proveo djelomičnu agrarnu reformu, pa su seljaci plemićku zemlju dobivali na otkup. Austrijska carska vlada podržala je i prvu ukrajinsku političku organizaciju Glavnu rusku radu, osnovanu u svibnju 1848. u Istočnoj Galiciji, s pretežito kulturnim programom. U ruskom dijelu kmetstvo je ukinuto u doba cara Aleksandra II. (1861). Iako tada nije bilo uvedeno potpuno privatno vlasništvo na zemlju, ta je odluka potaknula daljnji razvoj gospodarstva. Tada se slobodno razvijao u Kijevu i nacionalni pokret pod vodstvom povjesničara Mykole Kostomarova i pjesnika T. Ševčenka. Njihove ideje o ukrajinskoj naciji (bez antiruskih osjećaja) brzo su se proširile po Ukrajini. No nakon neuspjeloga poljskog ustanka 1863., Aleksandar je odustao od politike nacionalnih slobodâ (na kulturnom području), bojeći se da to ne ugrozi ostatke njegove reforme. Iste je godine bilo zabranjeno tiskanje knjiga na ukrajinskom jeziku, koji se proglašava ruskim dijalektom (»maloruski«). Sloboda tiska vraćena je tek nakon revolucije 1905. Od 1890-ih započeo je intenzivan industrijski razvoj temeljen na stranome kapitalu, posebno u proizvodnji ugljena i u metalurgiji. Kao i u Rusiji, prve stranke osnivane su u to doba. Među njima su dominirale socijalističke stranke, što je bilo posljedica specifičnih političkih i socijalnih uvjeta (brojnost radništva). Prva među njima bila je Ukrajinska revolucionarna stranka (osnovana 1900). Ona se ubrzo razdvojila u lijevo krilo, koje se 1908. priključilo Ruskoj socijaldemokratskoj radničkoj partiji, a ostali su promijenili naziv u Ukrajinska socijaldemokratska radnička stranka (1905). U revolucionarnom razdoblju prosvjednog i masovnoga karaktera 1905–07. bili su seljački ustanci, politički štrajkovi radnika, revolucionarni istupi vojnika i mornara (na oklopnjači Potemkin u Odesi 1905; ustanak u Sevastopolju 1905). U većim gradovima poč. XX. st. formiraju se sovjeti radničkih deputata. Stolipinova agrarna reforma 1906 (→ stolipin, pjotr arkadjevič) konačno je privatizirala zemlju, što je potaknulo trgovinu posjedima, migracije stanovništva te jači razvoj poljoprivrede. Istodobno su ukrajinski zastupnici u Dumi nastojali izboriti kulturnu (ne i političku) autonomiju. Nezadovoljstvo širokih slojeva vlastodršci su usmjeravali u antisemitizam, pa je na području Ukrajine često dolazilo do krvavih pogroma Židova (koji su dobili građansku ravnopravnost tek nakon revolucije 1917). Za razliku od ruskog dijela, u austrijskom je bio potican slobodan razvoj nacionalnog pokreta kako bi poslužio kao protuteža poljskomu. Još 1848. u Lavovu je bila otvorena katedra za ukrajinski jezik i književnost, a 1894. za ukrajinsku povijest. Za I. svjetskog rata Ukrajina je bila poprište velikih i mnogih ratnih operacija i predmet mnogobrojnih diplomatskih kombinacija. Nakon revolucije 1917. u Ukrajini je zavladalo dvovlašće Privremene vlade Kerenskog i ukrajinskog parlamenta (Ukrajinska Rada, osnovana 6. III. 1917. u Kijevu) pod vodstvom M. Gruševs’koga, u kojem su većinu činili eseri i menjševici. Privremena vlada iz Petrograda priznala je Generalni sekretarijat Ukrajinske Rade, odnosno ukrajinsku vladu za svoj legitimni organ. Ukrajinska Rada u lipnju je zatražila autonomiju, a nakon Listopadske revolucije u Petrogradu i Moskvi proglasila je 19. XI. 1917. Ukrajinsku Narodnu Republiku sa sjedištem u Kijevu. Nasuprot tomu, boljševici su uspostavili vlast u Harkovu (prosinac 1917). Ukrajinska Rada proglasila je 22. I. 1918. neovisnost Ukrajine. Njezini su zastupnici sudjelovali u sklapanju Brestlitovskoga mira. S Centralnim silama sklopili su zaseban ugovor kojim im je bila priznata neovisnost (9. II. 1918). Nakon toga sovjetska se vojska morala povući iz osvojenih područja (8. II. 1918. osvojila je Kijev). Centralne sile potom su do travnja 1918. zaposjele gotovo cijelu Ukrajinu, a general Pavlo Skoropad’skyj bio je proglašen njezinim hetmanom. Međutim, već u ljeto 1918. počeo je otpor boljševika. Sukobi su se pojačali nakon povlačenja austrougarskih postrojbi, a hetman Skoropad’skyj bio je srušen 14. XII. 1918. Vlast je preuzeo Ukrajinski direktorij na čelu s Volodymyrom Vynnyčenkom i Symonom Petljurom. Na jugu Ukrajine protiv sovjetske vlasti intervenirale su francuske i britanske postrojbe. Započeo je otvoreni rat za neovisnost Ukrajine. Do travnja 1919. sovjetska vojska zauzela je većinu ukrajinskih gradova (Harkov, Kijev, Odesu, Sevastopolj i dr.), a do srpnja iste godine poljska vojska zaposjela je zapadnu Ukrajinu. Građanski rat u Ukrajini još je u studenom 1918. iskoristila Rumunjska za zaposjedanje sjeverne Bukovine te Čehoslovačka za osvajanje Zakarpatske Ukrajine. U jesen 1919. general A. I. Denjikin uspio je potisnuti sovjetske postrojbe iz većega dijela Ukrajine, ali je Crvena armija ponovno zauzela ta područja u zimu (16. XII. 1919. bio je zauzet Kijev, a 7. II. 1920. Odesa). Posljednji pokušaj da se održi ukrajinska neovisnost započeo je sklapanjem saveza s Poljskom (travanj 1920). Njezina je vojska 6. V. 1920. zauzela Kijev, ali su sovjetske snage uspjele zauzeti Ukrajinu na desnoj obali Dnjepra, te dio Galicije, gdje su osnovale Galicijsku SSR. U daljnjem tijeku rata Poljska je ponovno osvojila istočnu Galiciju i dio Volinije. Rat je završio mirom u Rigi 1921. Izvan teritorija Ukrajinske SSR ostala je Zapadna Ukrajina (pripala je Poljskoj), sjeverna Bukovina (bila je u posjedu Rumunjske) i Zakarpatska Ukrajina (pod Čehoslovačkom). Protjerivanje bjelogardijaca s Krima dovršeno je do studenoga 1920. Nakon završetka građanskog rata, u Ukrajini su nastupile bitne socijalističke promjene poput onih u Ruskoj SFSR (nacionalizacija industrije, banaka, transporta, likvidacija veleposjeda, ukidanje vlasništva na zemlju i dr.). Provodila se nova ekonomska politika (→ nep). U prosincu 1922. Ukrajina je ušla u sastav SSSR-a. Godine 1924. u okviru Ukrajinske SSR osnovana je Moldavska Autonomna SSR, a 1923–25. umjesto stare administrativne podjele na gubernije uvedena je podjela na okruge i rajone (od 1932. na oblasti). Zajedno s drugim sovjetskim republikama Ukrajina je 1929. bila uključena u izgradnju planske privrede. Tada je započeo i proces kolektivizacije privatnih seljačkih gospodarstava. Do kraja 1932. u kolhoze je bilo organizirano oko 70% seljačkih gospodarstava i 80% sjetvenih površina. Posljedica nasilne kolektivizacije i gospodarsko-društvenih lomova bila je velika glad (»golodomor«), u kojoj je na području Ukrajine umrlo tijekom 1932–33. između 4 i 6 milijuna ljudi. Promjene u privrednoj i socijalnoj strukturi regulirane su 1937. novim ustavom Ukrajinske SSR, nakon donošenja Ustava SSSR-a (1936). Staljinove čistke i ovdje su dosegnule vrhunac 1937–38., a u njima je stradao značajan dio ukrajinske političke i intelektualne elite. Nakon sloma Poljske u rujnu 1939., a na temelju sovjetsko-njemačkog pakta o nenapadanju od 23. VIII. 1939., teritorij zapadne Ukrajine, do tada pod poljskim vrhovništvom, došao je pod sovjetsku vlast te je 1. XI. i formalno bio uključen u sastav SSSR-a, a 14. XI. ujedinjen s Ukrajinskom SSR. U lipnju 1940. Sovjetskomu Savezu pripojena je Besarabija i sjeverna Bukovina (od 2. VIII. također u sastavu Ukrajinske SSR). Tijekom II. svjetskog rata Ukrajina je bila jedno od glavnih ratišta (1941–44), zbog čega je pretrpjela goleme ljudske gubitke te uništavanje kulturnih i gospodarskih dobara. Iz ugroženih područja tijekom 1941. bio je evakuiran dio (oko 550) velikih industrijskih objekata te oko 3,5 milijuna ljudi. Borbe oko Kijeva (srpanj 1941), Odese (kolovoz 1941) i Sevastopolja (1941–42) pomogle su sovjetskoj armiji da spriječi provođenje Hitlerova plana o munjevitom osvajanju cijeloga Sovjetskog Saveza. Ipak, u ljeto 1942. njemačke postrojbe uspjele su zaposjesti cijelu Ukrajinu, koja je pod okupacijom bila podijeljena na tri administrativna područja: rumunjsko generalgubernatorstvo Transnistriju (između Buga i Dnjepra), zapadni distrikt Galiciju (pridodanu generalgubernatorstvu poljskih zemalja) i preostali dio Ukrajine, koji je bio stavljen pod izravnu upravu Reichskommissariata. Po Hitlerovim planovima Ukrajina je trebala postati kolonija Trećega Reicha i njegova važna žitnica i sirovinska baza. Ukrajinsko stanovništvo u početku je bilo raspoloženo za suradnju s Nijemcima, pogotovo nakon staljinističkoga terora. Međutim, okrutna njemačka uprava izazvala je otpor, pa je već 1942. bila osnovana Ukrajinska ustanička armija, koja se borila i protiv Nijemaca i protiv komunista. Pod njemačkom i rumunjskom okupacijom Ukrajina je bila sve do kolovoza 1943., kada je Crvena armija nakon Kurske bitke (srpanj–kolovoz 1943) prešla u protunapad. Do kraja godine zaposjela je istočne i sr. dijelove Ukrajine (Kijev je bio oslobođen 6. XI. 1943), a do listopada 1944. stavila je cijeli teritorij Ukrajine pod svoj nadzor. Ubrzo je Crvena armija zaposjela i Zakarpatsku Ukrajinu, koja je 26. XI. 1944. bila pripojena manifestom o ujedinjenju Ukrajinskoj SSR, kao i sjeverozap. Besarabiju (od 1947. u sastavu Ukrajinske SSR). Na osnovi sporazuma SSSR-a i Čehoslovačke od 29. VI. 1945., Ukrajinskoj SSR priključeno je Zakarpatsko područje (oko 12 800 km²; od 1946. Zakarpatska oblast). U listopadu 1945. Ukrajina je zajedno s Rusijom i Bjelorusijom postala članica UN-a. Ruska republika ustupila joj je Krimsku oblast 19. II. 1954 (→ krim). Politička prevlast Ukrajinske KP održana je do raspada SSSR-a (1991), a iz njezinih redova bili su i neki članovi sovjetskog državnog vodstva (N. S. Hruščov, N. V. Podgorni). Godine 1986. političku krizu izazvalo je prikrivanje posljedica nesreće u nuklearnoj elektrani u Černobilju. Demokratizacija je uslijedila s političkim promjenama u SSSR-u; deklaracija o neovisnosti donesena je 24. VIII. 1991 (potvrđena je referendumom 1. XII. 1991), a stupila je na snagu raspadom SSSR-a 25. XII. 1991. Na prvim predsjedničkim izborima početkom prosinca 1991. pobijedio je kao nestranački kandidat Leonid Kravčuk (na vlasti bio do 1994). Početkom 1990-ih bilo je više sporova s Rusijom (oko statusa Krima, podjele ratne Crnomorske flote, oko ruske inicijative za uvođenje zajedničke vojske i valute i dr.). Izražene su bile i autonomističke težnje pojedinih područja s većinskim ruskim stanovništvom (osobito u istočnom dijelu Ukrajine i u Krimskoj oblasti). Istodobno su vlasti u pridnjestarskom području težile odvajanju od Moldavije i priključenju Ukrajini. Poput većine bivših sovjetskih republika, Ukrajina je početkom veljače 1994. pristupila vojnoj suradnji s NATO-om (program Partnerstvo za mir). Na parlamentarnim izborima održanima u ožujku i travnju 1994. najviše glasova dobila je reorganizirana KP Ukrajine (relativnu većinu dobila je i na izborima u ožujku 1998). Na predsjedničkim izborima u srpnju 1994. pobijedio je L. Kučma (reizabran je 1999. uz oporbene prosvjede; na vlasti je ostao do siječnja 2005). S Rusijom je 1997. postignut sporazum o podjeli ratne Crnomorske flote (u Sevastopolju je održana ruska vojno-pomorska baza). Političku krizu i oporbene prosvjede izazvalo je ubojstvo novinara Georgija Ĝonĝadzea (u rujnu 2000), koji je upozoravao na kriminal u državnom vodstvu. Na parlamentarnim izborima 2002. najviše glasova dobila je oporbena koalicija Naša Ukrajina, koju je predvodio Viktor Juščenko (1999–2001. bio je premijer). Potkraj 2004. političku krizu izazvalo je ponavljanje predsjedničkih izbora i pokušaj vlasti da ospori pobjedu V. Juščenka (podržavanog i od stranačkoga saveza pod vodstvom J. Tymošenko) nad protukandidatom Viktorom Janukovyčem (od 2003. vođom proruske Stranke regija). Od prosinca 2004. Juščenko je podržavan masovnim prosvjedima (tzv. narančasta revolucija), a predsjednički mu je mandat započeo u siječnju 2005. Zagovarao je državnu orijentaciju prema Europskoj uniji, što je narušavalo odnose s Rusijom (2006–09. opterećene i pitanjem plaćanja ruskoga plina te njegova prijenosa u zemlje EU-a). Na parlamentarnim izborima potkraj rujna 2007. najviše glasova osvojila je Stranka regija, ali je održana prevlast koalicije pod vodstvom J. Tymošenko (premijerka 2005. i 2007–10). Njezino suprotstavljanje predsjedniku V. Juščenku u rujnu 2008. izazvalo je parlamentarnu krizu. Politička nestabilnost trajala je i nakon predsjedničkih izbora početkom 2010., kada je pobjedu V. Janukovyča osporavala J. Tymošenko (njezino zatvaranje i suđenje 2011. kritizirali su predstavnici EU-a). Janukovyč je na predsjedničkom položaju od veljače 2010, zagovara veću suradnju s Rusijom. Njegov suradnik Mykola Azarov postaje premijer u ožujku 2010; predvodi Stranku regija, koja pobjeđuje na parlamentarnim izborima u listopadu 2012. Potkraj studenoga 2013. započeli su u Kijevu masovni oporbeni prosvjedi, nakon odluke vlasti da ne prihvati sporazum o približavanju Europskoj uniji. Prosvjedi protiv Janukovyčeve proruske politike (učvršćene ekonomskim sporazumima s Moskvom u prosincu 2013) nastavljeni su početkom 2014 (oporbene snage, podržavane od Europske unije i SAD-a, preuzele su vlast u pojedinim zapadnim dijelovima Ukrajine). U Kijevu su sukobi radikalnih prosvjednika i policije rezultirali s više desetaka poginulih. Urušavanje režima vodilo je parlamentarnoj odluci o Janukovyčevoj smjeni, potkraj veljače 2014; stvorena je privremena vlast, a napetosti su održane u pojedinim područjima s većinskim ruskim stanovništvom (u Krimskoj oblasti i dijelovima istočne Ukrajine). Šira međunarodna kriza uslijedila je nakon izdvajanja Krima i Sevastopolja iz Ukrajine (podržanoga referendumom 16. III. 2014) te njihova priključenja Rusiji (sporazum od 18. III. 2014). Luganska i Donecka oblast postaju uporišta proruskih snaga (u travnju) i poprište oružanih sukoba s ukrajinskim jedinicama; početkom svibnja 2014. do sukoba je došlo u Odesi. Na predsjedničkim izborima održanim u većem dijelu Ukrajine (25. V. 2014) pobijedio je Petro Porošenko. U veljači 2015. s Rusijom je postigao sporazum o primirju u istočnoj Ukrajini, uz posredovanje Njemačke i Francuske (tzv. sporazum iz Minska), kojim je predviđena decentralizacija Ukrajine i veća autonomija za Lugansku i Donecku oblast. Potom se povremeno događaju oružani incidenti, uz različito tumačenje nekih odredaba sporazuma, što otežava njegovu primjenu. Do sredine 2015. u sukobima u istočnoj Ukrajini bilo je oko 6200 poginulih; raseljeno je oko 1,3 milijuna stanovnika (od toga oko 51% na pobunjeničkim područjima), a iz Ukrajine je izbjeglo oko 867 000 stanovnika (najviše u Rusiju). Protivljenje nacionalističkih stranaka planiranoj autonomiji ruskih oblasti opterećuje mirovni proces, a nestabilnosti pridonosi i često političko suprotstavljanje predsjednika Petra Porošenka i premijera Arsenija Jacenjuka (na položaju je od veljače 2014; predvodi desničarsku stranku Narodni front). U travnju 2016. Jacenjuk je odstupio s položaja, a premijer je postao Volodimir Grojsman (od 2014. zastupnik iz redova Porošenkove stranke, član vlade, potom predsjednik parlamenta). Odnosi s Rusijom su se dodatno pogoršali u studenome 2018., nakon oružanoga incidenta u akvatoriju Kerčkih vrata (Rusija je zaplijenila tri ukrajinska vojna broda), kada je Ukrajina proglasila ratno stanje u više pograničnih pokrajina. Međudržavne odnose opteretilo je i odvajanje Ukrajinske pravoslavne crkve od Moskovske patrijaršije (koje je poduprlo ukrajinsko državno vodstvo), te proglašenje njezine autokefalnosti u prosincu 2018. Nakon izborne pobjede, u svibnju 2019. predsjednik republike postao je popularni glumac Volodimir Zelenski.

Politički sustav

Prema Ustavu od 28. VI. 1996 (izmjene 2006) Ukrajina je republika s polupredsjedničkim sustavom vlasti. Na čelu je države predsjednik republike. Bira se izravno na općim izborima na mandat od 5 godina (maksimalno, uzastopno 2 mandata). Predsjednik države imenuje ministra obrane i ministra vanjskih poslova, vrhovni je zapovjednik oružanih snaga. Zakonodavnu vlast ima jednodomni parlament (Verhovna Rada), koji broji 450 zastupnika biranih na mandat od 4 godine općim i jednakim pravom glasa. Izvršnu vlast ima vlada, na čelu koje je predsjednik vlade, a njega bira parlament. Predsjednik vlade imenuje ostale ministre. Vlada je odgovorna predsjedniku republike i parlamentu. Biračko je pravo opće i jednako, imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast imaju Ustavni sud, Vrhovni sud, posebni i lokalni sudovi. Država je administrativno podijeljena na 24 pokrajine (oblasti), 2 općine (grada), Autonomna Republika Krim ima poseban status. Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 24. kolovoza (1991).

Ukrajina. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 19.7.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=63065>.