STRUKE:

um

um (grčki νoῦς, latinski intellectus), u filozofiji, za razliku od ljudskoga razuma (latinski ratio), čovjekova viša duhovna sposobnost koja se ne odnosi na uzročno-posljedičnu, diskurzivnu (razumsku) spoznaju, nego na pojmove i kategorije, na spoznaju vrjednota, na univerzalnu povezanost stvari kao i na svako događanje i svrhovitost koja je sadržana u tim svezama. On je kao takav istodobno i duh, inteligencija i načelo mišljenja, jedinstvo i snaga svakoga razboritog, ciljno usmjerenoga mišljenja i htijenja, dakle jedinstvo znanja i djelovanja (teorijski i praktični um). U svojem izvornom grčkom značenju, um je opće, više duhovno načelo uređenja svijeta, »prvo pokretalo« (Anaksagora), a u prenesenom smislu vrhovni zakon, logos svekolike zbilje. Osjetilne podatke koje mu pruža razum um sintetički prerađuje u povezana, zaokružena jedinstva te je u tom smislu izvor teorijskih (logičkih, metafizičkih, religioznih) i praktičnih (tehničkih, etičkih, društvenih i pravnih) ideja. Pod objektivnim umom podrazumijeva se ukupnost djelatne duhovne moći i njezinih tvorevina, dok se subjektivni um pripisuje individualno-svjesnoj egzistenciji. Čisti je um onaj koji je potpuno odvojen od svega osjetilnoga i empirijskoga, on je čisti oblik mišljenja i spoznavanja, izvor kategorija. U transcendentalno-filozofijskom pogledu um je skup važenja koja čine pretpostavke objektivnoga sklopa iskustva.

U skolastici, um je bitna forma imanentna stvarima, ali i moć koja tijekom suđenja spaja i razdvaja (Toma Akvinski), čime mišljenje od načela napreduje k zaključcima. Po I. Kantu, um je najviša spoznajna moć, ukupnost svih spoznaja na teorijskom (tzv. čisti um) ili etičkom (tzv. praktični um) području. I dok je teorijski um upućen na bitak, praktični je um određen trebanjem. U užem smislu, Kant pod umom podrazumijeva treći i najviši stupanj spoznaje, koji stoji iznad osjetilnosti i razuma. Posebno i drukčije određenje daje umu G. W. F. Hegel; po njem je um jedinstvo mišljenja i bitka. U neokantovstvu se um promatra kao ono što je imanentno nekoj kulturi i prema čemu ona ostaje prepoznatljiva u odnosu na druge kulture (P. Natorp), zato što iz uma potječu sve vrijednosti istinitoga, dobroga i lijepoga (W. Windelband). U filozofiji egzistencije K. Jaspersa um je ono što obuhvaća svijest u cjelini i što s druge strane omogućuje da se ono nevidljivo preobrazi u vidljivo, tj. da se dešifriraju šifre transcendencije koje upujuću na ono obuhvatno svega obuhvatnoga. Ideja »čistoga uma«, koju u svojoj fenomenologiji razvija E. Husserl, podrazumijeva čisti zor bîti koji je oslobođen svih predrasuda prirodnoga (naivnoga) života i koji je kao takav a prirori svakoga mogućega svjesnog odnosa prema svijetu. Za kritičku teoriju društva (Th. W. Adorno, M. Horkheimer) um je vrhovni mit prosvjetiteljstva koje vjeruje da cjelokupnu zbilju može podvrgnuti umnoj spoznaji. Suvremena analitička filozofija promatra um i razum uglavnom kao tradicionalni sadržaj kritičke i idealističke filozofije. Njihovo je razlikovanje po sebi besmisleno, budući da je uvijek riječ o jedinstvenom čovjekovu djelovanju, te se o umu može govoriti samo s obzirom na smislene načine govorenja.

um. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.4.2019. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=63134>.