upravno pravo, grana prava koja uređuje upravnu djelatnost. Obuhvaća opće pravne norme kojima se uređuje: organizacija uprave (vrste tijela, djelokrug, međusobni odnosi i sl.); djelatnost uprave (vrste akata, prava i obveze građana i pravnih osoba u upravnoj djelatnosti, postupci donošenja akata, odgovornost za štetu počinjenu u obavljanju upravne djelatnosti i sl.); nadzor nad radom uprave (upravni spor, upravno-financijski spor, drugi oblici sudskog i izvansudskoga nadzora) i režim dobara kojima se služi država ili javna tijela kako bi mogla izvršavati svoje zadaće (fiskalna imovina, upravna imovina, javno dobro). Upravno pravo razmjerno je mlada grana prava, konstituirala se u Europi u XIX. st., u anglosaskim državama poč. XX. st. U suvremenim se državama naglo razvija, jer se država pravnim reguliranjem sve više upleće u gospodarski, kulturni i društveni život, ali i zbog jačanja načela zakonitosti uprave. Širenjem upravnoga prava razvija se, osim općega upravnoga prava, i posebno upravno pravo za pojedine upravne grane (policijsko pravo, ekološko pravo i dr.). Upravno postupovno pravo skup je pravnih pravila kojima se uređuje postupanje tijela državne uprave, drugih državnih tijela te pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u upravnom te upravnosudskom postupku; uređuje materiju upravnoga spora kao oblika sudskoga nadzora nad upravom, i to ponajprije nadzora pojedinačnoga upravnoga akta; regulira oblik akata koji se donose u upravnom postupku, odnosno njihova osnovna obilježja.
