uživljavanje, poistovjećivanje subjekta s nekim objektom, svijesti s drugom sviješću, tendencija proširenja refleksije svijesti. U njemačkoj posthegelijanskoj filozofiji uživljavanje (Einfühlung) je termin koji označava postupak predrefleksivnoga razumijevanja sadržaja i osobnoga očitovanja. Čovjek uživljava unutarnji život u neke oblike koje držimo lijepima (J. G. Herder) ili poništava suprotnosti ja i ne-ja, posebno u doživljavanju prirode. Th. Lipps je u Estetici (1903–06) razvio teoriju uživljavanja u tumačenju fenomena estetskoga. Unutarnje iskustvo temelj je duhovnih znanosti, logike i estetike, stoga je psihologija temelj filozofije. Polazeći od spoznajne teorije kulturnih znanosti (W. Windelband, H. Rickert) do sadržajne analize duhovnoga života (E. Husserl, M. Scheler, N. Hartmann), uz psihologijske i spoznajnoteorijske početke A. Meinonga, susreću se izraženije težnje za subjektivizmom u uživljavanju. Odlučan napredak (uz postavke W. Diltheya) učinio je Scheler, polazeći od spoznajnoteorijskoga problema realnosti vanjskoga svijeta, a Hartmann u teoriji emocionalno-transcendentnih akata.
