Valpovo (njem. Walpach), grad u Podravini, 25 km sjeverozapadno od Osijeka; 6332 st. (2021). Leži na obali rijeke Karašice, u blizini rijeke Drave (udaljen 6 km), na 91 m apsolutne visine. Gotovo je srastao sa sjevernije položenim Belišćem (udaljen 6 km). Kompleks dvorca Normann-Prandau sastoji se od srednjovjekovne kule s dijelom bedema nekadašnje tvrđave, bočnih baroknih krila, dvorske kapele (kasnogotički temelji i zidovi), unutrašnjega dvorišta i kasnobarokno-klasicističke palače, okruženih obrambenim opkopima i perivojem. Prandauovo kazalište (1809) najstarija je kazališna zgrada u kontinentalnoj Hrvatskoj. Župna crkva Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije jednobrodna je građevina (oko 1733) sa zvonikom uz glavno pročelje; u njoj je kasnobarokno-klasicistički namještaj, vrijedne orgulje iz 1805. i nadgrobni spomenik iz 1816. Uz crkvu je kip sv. Ivana Nepomuka. Kapela sv. Roka (XVIII. st.). Drvna i prehrambena industrija; preradba polimernih materijala. U blizini ležišta nafte i prirodnoga plina. U okolici voćarstvo (jagoda, jabuka). Rodno mjesto književnika M. P. Katančića.
Područje grada bilo je naseljeno u neolitiku; u II. st. nalazilo se u blizini Valpova rimsko naselje Jovalija (Iovallia). U srednjovjekovnim izvorima spominje se kao Wolko, Voyha, Wolpo i Walpo, a prvi put 1332. u popisu crkvene desetine Pečuške biskupije. Prvi poznati vlastelini Valpova bila je obitelj de Solyagh, čijim je izumiranjem 1397. Valpovo došlo u posjed bana Ivana Morovićkoga, koji je početkom XV. st. započeo gradnju utvrde. Ivanov sin i nasljednik ban Ladislav Morovićki podijelio je 1438. valpovačkom podgrađu Zelenovac povlastice, uključujući oslobođenje od davanja zemljišnom gospodaru te pravo biranja suca i dva prisežnika, dok mu je kralj Albert II. dao pravo održavanja tjednih i godišnjih sajmova. Matija Korvin darovao je 1481. Valpovo braći Matiji i Petru Gerebu, a nakon Petrove smrti novi je vlasnik 1506. postao palatin Mirko Perényi. Potpavši pod osmansku vlast 1543. Valpovo je postalo sjedište nahije, a oslobođenjem 1687. stavljeno je pod upravu bečke Dvorske komore. Razvija se potom kao trgovište. Pastoralnu skrb nad katoličkim stanovništvom za osmanske vlasti pa do 1781. obavljali su franjevci. Valpovo je 1704. stradalo u buni pristaša Ferenca II. Rákóczyja. Karlo VI. darovao je 1721. valpovačko vlastelinstvo barunu Petru II. Antonu Hilleprandu von Prandauu. On je pregradnjom i dogradnjom južnoga krila srednjovjekovnoga grada u Valpovu izgradio dvorac, obnovio dvorsku kapelu sv. Trojstva (1722/23) te započeo gradnju župne crkve (dovršena 1733–36). Inicirao je i izgradnju pivovare (1723–25), a na vlastelinstvu je od 1745. naseljavao obrtnike, trgovce i gostioničare. Drži se da je pridonio tomu da Valpovo 1733. pripadne Pečuškoj biskupiji (iz njezina je sastava izdvojeno tek 1971. kada je pripojeno Đakovačko-srijemskoj biskupiji). Njegov je sin i nasljednik bio Josip Ignjat Hilleprand von Prandau, koji se 1790. trajno nastanio u Valpovu. On je dodatno modernizirao vlastelinstvo i povećao mu obradive površine. Dao je 1796. podići kapelu sv. Roka (od 1860. u njezinoj su se kripti pokapali valpovački vlastelini), 1800. zidanu zgradu valpovačke škole i 1809. kazalište te 1803–16. obnoviti dvorac stradao u požaru u noći s 1801. na 1802. Vlastelinstvo je 1831. između njegovih sinova Gustava i Karla podijeljeno na dva dijela, valpovačko i miholjačko. Kada je 1885. umro Gustav Hilleprand von Prandau, posjed je naslijedila njegova kći Marijana, a 1891. njezini sinovi Rudolf i Gustav Normann-Ehrenfels. U Valpovu je 1857. otvoren poštanski ured, 1860. ljekarna, a 1908. bilo je željeznicom povezano s Osijekom. Od druge polovice XIX. st. postupno se osnivaju kulturne i humanitarne institucije: 1882. Hrvatska čitaonica te 1905. Hrvatsko pjevačko društvo »Katančić« i Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo, a 1880. Crveni križ (zauzimanjem kojega je, uz potporu grofovske obitelji, za I. svjetskog rata u Valpovu djelovala bolnica za ranjenike) i 1887. Dobrovoljno vatrogasno društvo. U gradu je 1898. otvorena i šegrtska škola. Razvoj je pratio i rast broja stanovnika (2753 st. 1857; 4134 st. 1910). Valpovo je od obnove županijskoga uređenja u Slavoniji 1745. do kraja habsburške vlasti bilo u sastavu Virovitičke županije (1785–90., kada je Josip II. ukinuo županije, bilo je u pečuškom okružju). Za Kraljevine SHS odnosno Jugoslavije sjedište je kotara u Osječkoj oblasti (1922–29), Savskoj banovini (1929–39) i Banovini Hrvatskoj (1939–41). Gospodarska stagnacija grada u tom razdoblju očitovala se i padom broja stanovnika (3655 st. 1931). Za NDH sjedište je kotara u Velikoj župi Baranja. Partizanske jedinice ulaze u grad 14. travnja 1945. Već potkraj 1944. dio njemačkih stanovnika napustio je grad i okolicu, a 1945–46. u gradu je postojao logor u kojem su pretežno od bolesti i gladi umrli mnogi pripadnici njemačke narodnosti. Agrarnom reformom 1934. vlastelinstvu je bilo oduzeto gotovo sve poljoprivredno zemljište, a 1945. je bilo nacionalizirano. U dvorcu je potom do 1950. djelovao dječji dom, a od 1956. ondje je Muzej Valpovštine. U poslijeratnom razdoblju intenzivirana je industrijalizacija nositelj koje je Poduzeće za promet i preradu žitarica Žitni fond Valpovo (osnovano 1951., danas PPK Valpovo d. o. o.). Za Domovinskoga rata Valpovo su granatirale srpske snage iz Baranje (posebice 1991), pri čem je teško stradalo. Broj stanovnika, koji je od sredine XX. st. rastao (3873 st. 1948; 5174 st. 1961; 8205 st. 1991), u samostalnoj RH opada (7406 st. 2011).
