Vančura, Vladislav

ilustracija
VANČURA, Vladislav

Vančura [va'~], Vladislav, češki književnik (Háj, Opava, 26. VI. 1891Prag, 1. VI. 1942). Završio medicinu, kratko radio kao liječnik, potom se posvetio književnosti. U II. svjetskom ratu aktivan u češkom pokretu otpora; uhićen i strijeljan kao talac. Čelni predstavnik češke književne avangarde i prvi predsjednik Umjetničkoga saveza »Devětsil« (1920). Knjigama Amazonska struja (Amazonský proud, 1923) i Dugonja, Trbonja i Vidonja (Dlouhý, Široký a Bystrozraký, 1924), naglašene lirske fakture, otvorio je početkom 1920-ih novo poglavlje češkoga proznoga modernizma. U romanesknoj paraboli Pekar Jan Marhoul (Pekař Jan Marhoul, 1924) sučelio je svijet kojim gospodari novac s ljudskom dobrotom, dok je u prozi Oranice i ratišta (Pole orná a válečná, 1925) prikazao apsurde rata. U romanima Posljednji sud (Poslední soud, 1929), Krvni zločini ili Poslovice (Hrdelní pře anebo Příslovi, 1930), Markéta Lazarová (1931), Bijeg u Budim (Útěk do Budína, 1932), Kraj starih vremena (Konec starých časů, 1934), Tri rijeke (Tři řeky, 1936) i Horvatova obitelj (Rodina Horvatova, 1938), eksperimentirajući proznim izrazom i stilovima, ostvario je dubok uvid u čovjekov antropološki i povijesni položaj u svijetu. Na povijesnu kušnju potkraj 1930-ih reagirao je monumentalnom kronikom Slike iz povijesti naroda češkoga (Obrazy z dějin národa českého, I–III, 1939–48), u kojoj humanost, prosvijećenost i kultiviranost duha odnose pobjedu nad barbarstvom. Pisao je i drame te se uspješno bavio i filmom.

Vančura, Vladislav. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2017. Pristupljeno 21.9.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=63825>.