Vekarić, Nenad, hrvatski povjesničar (Split, 26. XII. 1955 – Zagreb, 20. VII. 2018). Diplomirao je 1980. na Pravnom fakultetu u Zagrebu i doktorirao 1991. na Filozofskom fakultetu u Zadru tezom Migracije na poluotok Pelješac (1333–1918). Od 1984. radio je u Zavodu za povijesne znanosti JAZU-a (od 1991. HAZU-a) u Dubrovniku, gdje je od 1987. bio upravitelj i od 2017. voditelj. Na Sveučilištu u Dubrovniku, gdje je bio naslovni redoviti profesor, 2006. osnovao je i do 2017. vodio doktorski studij Povijest stanovništva te 2016. bio suosnivač preddiplomskoga studija Povijest Jadrana i Mediterana. Predavao je i na poslijediplomskim studijima u Zagrebu te bio gostujući profesor na Sveučilištu u Bariju. Proučavao je povijest Dubrovačke Republike, osobito povijest stanovništva, genealogiju i onomastiku dubrovačkoga kraja. Osmislio je tzv. metodu reprezentativne kapi, kojom i najmanji podatak, pravilno kontekstualiziran, može poslužiti kao reprezentativni uzorak za izgradnju šire slike povijesne stvarnosti. Pretežno demografskim i genealoškim pristupom obradio je ruralne mikroregije Dubrovačke Republike, postavivši temelj za znanstveno proučavanje prošlosti društva dubrovačkoga sela u knjigama Tri stoljeća pelješkog brodarstva (1987., suautor Stjepan Vekarić), Pelješka naselja u 14. stoljeću (1989., suautor Nino Puhiera), Stanovništvo poluotoka Pelješca (I–II, 1992–93), Pelješki rodovi (I–II, 1995–96), Lastovski rodovi (2006., suautori Vesna Baće i Antun Jurica), kao i, u suautorstvu s Nikom Kapetanićem, Falsifikat o podrijetlu konavoskih rodova (1997), Stanovništvo Konavala (I–II, 1998–99), Konavoski rodovi (I–III, 2001–03). S Vladimirom Stipetićem, V. Baće i Zoricom Ćurlin u monografiji Povijesna demografija Hrvatske (2004) prikazao je rad istraživača demografske povijesti Hrvatske. U djelima Dubrovačka vlastela između roda i države: salamankezi i sorbonezi (2005., sa Stjepanom Ćosićem) i Nevidljive pukotine: dubrovački vlasteoski klanovi (2009., s V. Baće) skrenuo je pozornost na klanovsku podijeljenost dubrovačkoga plemstva koja je sezala u XIII. st. te politički usmjerila javni život Dubrovačke Republike. Tu je tezu potvrdio u monumentalnoj seriji Vlastela grada Dubrovnika (I–XI, 2011–19) u kojoj je sustavno analizirao strukturu i razvoj dubrovačke vlastele, donijevši genealogije pojedinih rodova od prvih spomena u izvorima do suvremenosti te odabrane biografije istaknutih plemića, zahvativši pritom mnoge aspekte društvene, gospodarske i demografske povijesti Dubrovnika. Bio je koautor knjiga o međudržavnom razgraničenju s BiH Hrvatska granica na Kleku (1999., sa S. Ćosićem, N. Kapetanićem i Perom Ljubićem) i Prijevara ili zabluda?: problem granice na području poluotoka Kleka (2012., s Ćosićem i Kapetanićem) u kojima je dokazano da su vrh poluotoka Kleka s hridi Lopata te Veliki i Mali školj bili dio državnoga teritorija RH na dan proglašenja njezine samostalnosti 1991. Utemeljio je časopis Dubrovnik Annals (1997). Od 2012. bio je redoviti član HAZU-a.
