Vidrić, Vladimir

ilustracija
VIDRIĆ, Vladimir

Vidrić, Vladimir (Antun Ljuboslav), hrvatski pjesnik (Zagreb, 30. IV. 1875Stenjevec, Zagreb, 29. IX. 1909). Iz imućne građanske obitelji. Klasičnu gimnaziju završio je u Zagrebu, studirao pravo u Pragu, Zagrebu i Beču, gdje je diplomirao; u Zagrebu 1903. stekao doktorat iz pravnih znanosti, bavio se odvjetništvom. Za zagrebačkoga posjeta cara Franje Josipa I. u povodu otvaranja Hrvatskoga narodnoga kazališta 1895. sudjelovao u prosvjedu protiv Madžara (nosio studentski barjak) pa je bio uhićen i osuđen na četiri mjeseca strogoga zatvora. Prve je pjesme objavio u gimnazijskome listu Lovor 1889. Jezgra je Vidrićeva lirskoga opusa, koji se sastoji od približno četrdeset pjesama, dvadeset i pet pjesama (najpoznatije su Pomona, Mrtva ljubav, U oblacima, Elije Glauko, Pompejanska sličica, Na Nilu, Coena, Perun, Silen, Jutro, Kipovi, Notturno, Romanca, Adieu, Gonzaga, Grijeh, Dva pejsaža) napisanih u razdoblju 1896–1907 (objavljenih u časopisima Mladost, Život, Vienac, Savremenik) te skupljenih 1907. u zbirci Pjesme. Vidrićeva lirika dijeli se u nekoliko tematsko-motivskih područja. Prvo problematizira samu poeziju i status pjesnika koji se shvaća kao vizionarski posrednik između božanskih visina i slobode i ljudske ograničenosti, prolaznosti i smrtnosti, a drugo, i dominantno, obuhvaća pjesme u kojima je Vidrić osebujno, u duhu vitalizma, rekonstruirao grčke, rimske, egipatske, biblijsko-židovske, slavenske i srednjovjekovne mitološke tradicije (sa središnjim figurama bogova, satira i sličnih likova). S ta dva područja premreženi su manji motivski kompleksi: pejzažna lirika (gotovo uvijek imaginarni alegorijsko-mitološki i pseudopovijesni pejzaž) kojom je Vidrić, uz A. G. Matoša i D. Domjanića, jedan od začetnika te lirike u hrvatskoj poeziji, erotsko-ljubavna lirika usredotočena na fenomen ženskoga tijela koje Vidrić idealizira te svojevrsni lirski portreti. Svi ti kompleksi očituju povezanost Vidrićeve lirike i slikarstva; pritom se vizualno načelo ostvaruje ponajprije kao kolorističko kontrastiranje svjetlosti i tame; mnoge su pjesme komponirane tako da »svijetli« stihovi ili strofe smjenjuju »tamne«, a kadikad su cijele pjesme izgrađene na načelu svjetlosnoga kontrasta (Dva pejsaža, Na Nilu). U tom smislu razvidno je da su na Vidrićevu poeziju osobito utjecale njegove veze s onodobnim hrvatskim likovnim umjetnicima (B. Čikošem-Sesijom, M. C. Crnčićem, I. Tišovom, R. Valdecom). Stihom koji predstavlja svojevrstan prijelaz od formaliziranoga prema slobodnome, Vidrić teži uklapanju doživljaja u objektivni okvir (uglavnom mitološki ili prostorni), odmaku od lirske teme, odn. distanci između lirskoga subjekta i prikazanoga svijeta, što u pojedinim pjesmama dovodi i do specifičnih monumentalnih prizora. U cjelini, njegovu pjesničku poetiku određuju izražena opozicija gore–dolje, odn. visoko–nisko (nebo–zemlja), sklonost mitu i mistici, alegorizacija, slutnja transcendencije u svakodnevnom, središnje mjesto stilizirane sjete, božanski status pjesnika i poezije, sakralizacija erotike, a donekle i erotizacija sakralnoga; sve ga to povezuje s duhom simbolizma, esteticizma, impresionizma i moderne. Kritičko izdanje sabranih djela objavljeno je 1969.

Vidrić, Vladimir. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2017. Pristupljeno 19.8.2017. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=64546>.