vijak

ilustracija
VIJAK – 1. matični sa šesterostranom glavom, 2. usadni s čunjastim zatikom, 3. s ogrljkom, 4. temeljni, 5. imbus-vijak, 6. zatik s navojem, 7. s upuštenom glavom, 8. za drvo, 9. s krilnom maticom; a - struk, b - glava, c - matica, d - podložak, e - elastični podložak, f - rascjepka, g - protumatica

vijak, strojni dio za rastavljivo spajanje dijelova ili za pretvaranje rotacijskoga gibanja u translacijsko. Valjkasta je oblika, a duž cijele vanj. strane ili njezina dijela oblikovan je narezanim ili utisnutim navojem, tj. spiralnim užljebljenjem, koje djeluje poput vješto izvedene kosine. Navoj se u obliku helikoidne linije ili uske plohe ravnomjernim nagibom ovija oko cilindričnog ili, rjeđe, blago stožastoga tijela i uspinje u smjeru kazaljke na satu (desni navoj) ili obrnuto (lijevi navoj). Prema namjeni, navoji imaju različite oblike poprečna presjeka (trokutni, trapezni, pilasti itd.), mogu biti jednovojni ili viševojni (dvovojni, trovojni), metarski ili colni (npr. cijevni Whitworthov navoj). Karakteristične veličine navoja jesu kut profila, teorijska i nosiva dubina, korak i dr. Većinom su standardizirani, premda se iz različitih razloga izvode i izvan standarda. Pored tijela s navojem vijak je obično opremljen glavom različita oblika. Glava vijka najčešće je šesterostrana prizma, ali može biti i četverokutna, poluokrugla, valjkasta s ravnim ili upuštenim križem, šesterokutom (tzv. imbus-vijak) ili zvijezdom, potom lećasta, krilna, narovašena, očna ili stožasta.

Vijčani spojevi izvode se vijkom i maticom (glavi slično prizmatično tijelo s navojem unutar središnjega provrta), ili je vijak uvrnut u provrt s navojem jednog od tijela koje se spaja. Radi boljega nalijeganja ili radi sprječavanja samoodvrtanja, vijčanom se spoju ispod glave vijka ili ispod matice stavljaju obični i elastični podlošci. Često se upotrebljavaju i dvije matice zajedno, od kojih druga, bliža kraju (tzv. protumatica), služi kao osigurač. Dosjedni vijci uz stezanje dijelova osiguravaju i njihov točan položaj. Struk je na dosjednoj površini gladak i brušen, a rupe razvrtane. Vijci za podešavanje imaju na kraju struka poseban izdanak, a služe za postavljanje dijelova u određen međusobni položaj. Usadni vijci uvrću se u jedan dio stroja, a nemaju glavu; obično se upotrebljavaju za spojeve kućišta, poklopaca i sl. Temeljni ili kotveni vijci povezuju gl. dijelove s postoljem ili temeljem, a izvedeni su ili kao vijci s glavom ili im je glava stožasto prizmatična, rasječena i povinuta, raskovana ili sploštena ili ima neki drugi, često nepravilan oblik koji osigurava dobro držanje kada se zalije u beton temelja. Posebna su oblika vijci za drvo, kojima je tijelo blago stožasto i završava kao šiljak. Oni se ubrajaju u samonarezne vijke, jer sami sebi narezuju navojnu rupu, odn. ne trebaju maticu. Imaju širok navoj većeg uspona i upuštenu ili poluokruglu glavu s utorom. Na sličnom načelu djeluju i vijci za lim te vijci za plastiku, koji često imaju završetak tijela poput nareznoga svrdla.

Materijal vijaka redovito je čelik, ali za posebne namjene i mjed, bakar te laki metali. Uglavnom se izrađuju od valjanih šipaka koje imaju oblik glave. Struk se tokari, a navoj na struku narezuje nareznikom, reže tokarskim nožem, glođe ili valja. Na glavu većih vijaka (promjera većeg od 5 mm) utiskuju se standardne oznake vijka, kvalitete i čvrstoće materijala, simboli proizvođača i dr.

Osim vijka kao elementa za spajanje, tako se nazivaju i druga tijela s više ili manje helikoidnim oblikom (→ helikoid), npr. brodski vijak ili vijčani propeler (→ vijak, brodski), vijak za pretvaranje rotacijskoga gibanja u translacijsko (→ vreteno) ili Arhimedov vijak.

vijak. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2017. Pristupljeno 23.11.2017. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=64590>.