Vondel [vɔ'ndəl], Joost van den, nizozemski pjesnik i dramatičar (Köln, 17. XI. 1587 – Amsterdam, 5. II. 1679). Otac mu se kao menonit 1582. preselio iz Antwerpena u Köln, a onda opet zbog vjerskih razloga u Utrecht, gdje se Vondel školovao; potom se obitelj 1597. skrasila u Amsterdamu. Kao pjesnik upoznao se s P. C. Hooftom, drugim pjesničkim velikanom onoga doba i krugom književnika oko njega. Bio je rado viđen u Muidenskom književnom krugu. Zajedno s Hooftom, bivšim guvernerom Istočne Indije Laurensom Reaelom i De Hubertom uspostavio je nizozemska jezična pravila. Često se suprotstavljao krutim kalvinističkim normama i mjerama koje je službena (protestantska) religija poduzimala protiv »heretika«, pa je zbog drame Palamed ili ubijena nedužnost (Palamedes oft Vermoorde onnooselheyd, 1625) morao bježati te na kraju prošao »samo« s novčanom kaznom. God. 1641. postao je katolik te se zauzimao za vjersku snošljivost. Gradska ga je uprava, kao sedamdesetogodišnjaka, zbog pjesničkih zasluga, a bez sredstava za život, nagradila stalnim »zaposlenjem« s pristojnom plaćom u općinskoj »banci za pozajmice«. On je do tada postao najslavnijim pjesnikom nizozemskog jezika. Njegove drame imaju stilske značajke i renesanse i baroka. Najvažnija djela: drame – Gysbreght van Aemstel (1637), Salomon (1648), Lucifer (1654), Jephta (1659), Adam u progonstvu (Adam in ballingschap, 1664), Ifigenija na Tauridi (Ifigenie in Tauren, 1666), pjesme – Poezija ili raznolike pjesme (Poezy of Verscheidene gedichten, 1650) te književnoteorijski rad Uvod u nizozemsku pjesničku umjetnost (Aenleidinge ter Nederduitsche dichterkunste, 1650).
