STRUKE:

Vrančić, Faust

ilustracija
VRANČIĆ, Faust, 1605., Šibenik, Gradski muzej
ilustracija1ilustracija2

Vrančić, Faust, hrvatski polihistor, leksikograf i izumitelj (Šibenik, 1. I. 1551Venecija, 20. I. 1617). Podrijetlom je iz ugledne šibenske obitelji, koja se spominje već u XIV. st. Na njegov je život osobito utjecao stric A. Vrančić, koji ga je uzeo k sebi u Ugarsku na odgoj i školovanje, a potom (1568–69) ga poslao na studij u Padovu i Veneciju. Ondje je Vrančić pokazao iznimno zanimanje za filozofiju, fiziku i matematiku. Nakon studija, vratio se u Šibenik 1571., ali je ubrzo ponovno otišao stricu u Ugarsku, gdje se bavio znanstvenim radom. Za upravitelja biskupskih dobara u Veszprému u Ugarskoj postavljen je 1579., a 1581. bio je imenovan tajnikom rimsko-njemačkog cara i hrvatsko-ugarskoga kralja Rudolfa II., koji je na dvoru na Hradčanima u Pragu okupio mnoge ugledne europske umjetnike, znanstvenike i graditelje onoga doba (T. de Brahe, J. Kepler, Jacopo de Strada i dr.). U tom se okruženju Vrančić kretao sve do 1594., kada je napustio Hradčane. U sljedećem razdoblju boravio je u Šibeniku i Italiji, a bio je imenovan i naslovnim čanadskim biskupom; pošto mu je rano umrla supruga, zaredio se 1600., te je postao kraljevskim tajnikom za Ugarsku i Transilvaniju. Nezadovoljan drž. službom napustio je kraljevski dvor 1605., te je ušao u Kongregaciju sv. Pavla u Rimu, u red barnabita. Odrekavši se 1608. biskupske časti, nastavio je borbu protiv reformacije. U Rimu je radio i na svojoj novoj knjizi o strojevima, za što je 1614. dobio povlasticu od francuskog kralja Luja XIII., a 1615. od toskanskoga vojvode Cosima II. de’ Medici. Te je godine u Rimu teško obolio, te je na putu prema domovini preminuo u Veneciji; pokopan je u crkvi sv. Marije od Milosti u Prvić Luci na otoku Prviću.

Vrančić se tijekom studija, mnogih putovanja, a osobito za boravka na Hradčanima u Pragu kretao u krugu znamenitih znanstvenika, a i sam je istraživao mnoga područja. Rezultate svojega rada objavio je u nekoliko knjiga, te ostavio u nekoliko rukopisa, gotovo sve na latinskom jeziku. Napisao je i knjižicu na hrvatskom jeziku Život nikoliko izabranih divic (1606), o dvanaest ranokršćanskih mučenica, a posvetio ju je opatici i sestrama benediktinkama samostana sv. Spasa u Šibeniku. Pod pseudonimom Justus Verax Sicenus objavio je knjige Logika oblikovana samim svojim dokazima (Logica suis ipsius instrumentis formata, 1608) te Kršćanska etika (Ethica christiana, 1610); oba je djela pod pravim imenom objavio za kratkoga boravka u Veneciji 1616. U rukopisu su ostala djela O Slavenima ili Sarmatima (De Slavinis seu Sarmatis), objavljeno tek 1985. na madžarskom jeziku, te Pravila kancelarije kraljevine Ugarske (Regulae cancellariae regni Hungariae). No glavna su mu djela Dictionarium i Novi strojevi (Machinae novae), s kojima je već za života stekao svjetsku slavu.

Živeći izvan domovine Vrančić se služio mnogim jezicima, što je u doba boravka na kraljevskom dvoru u Pragu iskoristio i napisao, za tadašnje poimanje neobičan, višejezični rječnik. Nazvao ga je Rječnik pet najodličnijih europskih jezika, latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, dalmatinskoga i ugarskoga (Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae). Rječnik je tiskan u Veneciji 1595. iako je vjerojatno sastavljan desetak god. prije, a samo je uređen neposredno prije tiskanja. Djelo je pisano leksikografski ispravno, imenice su u nominativu, a glagoli u infinitivu (što ni u kasnijim hrvatskim rječnicima nije dosljedno provedeno). Sadrži 5411 abecedno poredanih latinskih riječi, uglavnom onih za svakidašnju uporabu, uz koje su u stupcima riječi ostalih jezika. Vrančićev stupac hrvatskih riječi prvi je hrvatski rječnik uopće, što je, zajedno s uvrštavanjem hrvatskoga među »pet najodličnijih europskih jezika«, neizmjerno važan događaj za razvoj hrvatskog jezika. Rječnik sadrži oko 3800 hrvatskih riječi, u dodatku Deset Božjih zapovijedi, Vjerovanje, Očenaš i Zdravomariju te popis slavenizama u madžarskom jeziku, što se može smatrati zametkom etimološkoga rječnika. Većina je leksika čakavska, ali ima i štokavskoga, poneka kajkavska riječ (oblok, sičen, traven), pa i crkvenoslavenska (sobstvo). Dictionarium je uz dodatak češkoga i poljskoga stupca izdao praški benediktinac Peter Loderecker u Pragu 1605. s Vrančićevim predgovorom. U Hrvatskoj su objavljena dva pretiska prvoga izdanja, 1971. s pogovorom Lj. Jonkea, i 1992. s hrvatsko-latinskim rječnikom i pogovorom V. Putanca.

Potkraj XVI. st. Vrančić je pripremio knjigu s crtežima svojih ili prerađenih tuđih izuma, te njihovim opisima. Ta je knjiga tiskana u dvije inačice (vjerojatno izdanja), koje se razlikuju uglavnom po naslovnicama i broju jezika kojima su strojevi opisani: Novi strojevi Fausta Vrančića Šibenčanina (Machinae novae Fausti Verantii Siceni), bez mjesta i god. izdanja, s opisima strojeva na latinskom i talijanskom jeziku (procjenjuje se da je izdana u Firenci 1595), i Novi strojevi Fausta Vrančića Šibenčanina, opisani latinskim, talijanskim, španjolskim, francuskim i njemačkim (Machinae novae Fausti Verantii Siceni cum declaratione Latina Italica Hispanica Gallica et Germanica). Ni na tom izdanju nema godine, a pretpostavlja se da je to 1615. ili 1616. Knjiga sadrži 49 bakropisa velikoga formata na kojima je 56 različitih konstrukcija. Crteži su lijepi i pregledni, rađeni u perspektivi. Tehnička rješenja obuhvaćaju uređenje riječnih tokova, mostove, satove, mnogobrojne mlinove, preše, strojeve za mlaćenje i čišćenje žitarica, zaprežna kola, organizaciju posla i dr. (ne i ratne strojeve), te su uglavnom namijenjeni olakšavanju ljudskoga rada primjenom rada teglećih životinja, te energije vodenih tokova ili vjetra. U njihovim opisima Vrančić navodi jesu li to izvorne zamisli, ili se zasnivaju na zamislima ili konstrukcijama drugih. Sve su konstrukcije fizički i tehnički izvedive, dane kao savjeti za praktičnu uporabu.

Najpoznatiji je Vrančićev izum Leteći čovjek (Homo volans), konstrukcija padobrana za koji se pretpostavlja da je i iskušan skokom s nekoga tornja u Veneciji. U knjizi je detaljno prikazana Vrančićeva zamisao, tj. pravokutni drveni okvir na koji je razapeta tkanina, a o koji je ovješen padobranac, što u znatnoj mjeri nalikuje današnjim padobranima. Među drugim konstrukcijama najvažnije su mlin s pomičnim krovom (vjetrenjača s horizontalnim rotorom s lopaticama kakve imaju današnje turbine), magareći mlin (veliki kotač koji pokreću zaprežne životinje), kakav se do u XX. st. rabio u cijeloj Panoniji, mlin obješen o stijenu, s kotačem kakav ima suvremena Francisova turbina, mlin u morskom tjesnacu (iskorištavanje plime i oseke s akumulacijskim jezerom), kakav se i danas za pogon elektrane pokusno rabi na atlantskoj obali, most od zvonovine (bronce) prva je konstrukcija kovinskoga mosta kakav će u upotrebu ući tek 1773. u Engleskoj, željezni most konstrukcija je visećega (lančanoga) mosta kakav će biti sagrađen tek 1874. u Francuskoj, a most s jednim užetom prvi je poznati nacrt žičare. Pri vršidbi i čišćenju žitarica preporučena je organizacija i raspodjela rada. Na pogonskim kotačima nekih strojeva predvidio je Vrančić utege, što je preteča zamašnjaka. Predvidio je i plosnatu elastičnu oprugu (za pomicanje ručne pile i kao elastični ovjes zaprežnih kola), koja će ostati neizbježni sastavni dio vozila sve do željeznice i automobila. Po mnogim se konstrukcijama vidi kako je Vrančić u mnogome bio ispred svojega doba. Na kraju je djela popis Naše naprave ili strojevi, u kojem je naveo 61 konstrukciju za koju je smatrao da su izvorno njegove. Prvi pretisak Novih strojeva objavljen je u Münchenu 1965. Hrvatski pretisak s prvim prijevodom opisa strojeva na hrvatski jezik (V. Muljević) objavljen je u Zagrebu 1993.

Vrančiću su tijekom stoljeća pridavali i druga podrijetla, pa su ga obilježavali kao Talijana, madžarskoga matematičara i sl. Njegove su izume pripisivali drugima, pa tako i njegov padobran Leonardu da Vinciju. Svoje stajalište o domovini sam Vrančić dao je u opisu šibenske katedrale u Novim strojevima: »...iznimno je lijepa i neobična oblika, pa sam je htio, kao ures svoje domovine, uvrstiti ovamo među svoja nova otkrića...«. Vrančić je 1. I. 1575. bio primljen u članstvo Hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu.

U Hrvatskoj se Vrančić nakon dugih godina zaborava sve više istražuje i spominje. Godine 1969. medaljon s njegovim likom (rad K. Angeli-Radovanija) ugrađen je na rektorski lanac Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatski sabor je 1992. ustanovio Državnu nagradu tehničke kulture Faust Vrančić, 1993. postavljeno je njegovo poprsje (K. Angeli-Radovani) u Parku skulptura velikana hrvatskog prirodoslovlja i tehnike u Tehničkome muzeju u Zagrebu, u Šibeniku se održava godišnja kulturna manifestacija Dani Fausta Vrančića.

Vrančić, Faust. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2017. Pristupljeno 24.6.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=65386>.