struka(e):
Vuletić, Anđelko
hrvatski i bosanskohercegovački književnik
Rođen(a): Trebimlja kraj Ravnog, BiH, 9. VI. 1933.
Umr(la)o: Zagreb, 21. X. 2021.
ilustracija
VULETIĆ, Anđelko

Vuletić, Anđelko, hrvatski i bosanskohercegovački književnik (Trebimlja kraj Ravnog, BiH, 9. VI. 1933Zagreb, 21. X. 2021). Studirao jugoslavistiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Zbog »antisocijalističke djelatnosti« izbačen je s fakulteta, otišao u Skoplje i Beograd, gdje je 1958. završio studij. Radio je kao nastavnik u Modriči, u Sarajevu na Radničkom univerzitetu »Đuro Đaković« i kao savjetnik u Skupštini SR BiH. Od 1993. živio u Zagrebu. U romanu Gorko sunce (1956) bavi se tragičnom sudbinom malih ljudi i njihovom zarobljenošću strogim patrijarhalno-plemenskim uređenjem u hercegovačkom podneblju. Provokativan sadržaj obradio je u romanu Drvo s paklenih vrata (1963), tematizirajući izopačenost ljudske naravi sposobne okrutno zlostavljati najbliže članove svoje obitelji. Poetičku promjenu donosi autobiografski roman Deveto čudo na istoku (1966), koji je osuvremenjena inačica antičkog mita o Edipu. I romani Dan hapšenja Vile Vukas (1980) i Jadi mladog karijeriste (1984) bave se simbolikom i mitskim ozračjem bosanskohercegovačkog okruženja. Tematski je po strani u Vuletićevu opusu roman Čudotvorna biljka doktora Engela (1989), radnja kojega se zbiva prvih dana Kraljevine SHS, a zamišljen je kao fiktivna autobiografija liječnika opsjednutog izumom lijeka protiv mržnje i zla u ljudima; Klesar Tadija Tegoba (1973) roman je za djecu. Alegorijski roman Dva hrama, dvije razvaline (1994), priređen za tisak još 1969., bavi se kritikom komunističkog sustava; roman Nadglednica djevojaka iz Moskve (2003) smješten je u Sarajevo u vrijeme jugoslavenske komunističke represije; Plamen i slamka (2006) prati intimnu dramu glavnog lika, evocirajući doba velikih ideologija i revolucija; Poraz osvetnika (2009), radnja kojega se zbiva u doba opsade Sarajeva 1990-ih, problematizira odnos žrtve i mučitelja, a Pismo čitatelju (2013) refleksivni je roman o suočavanju sa smrtnošću. Pjesništvo mu je često psalmički intonirano, istodobno nadrealistički sklono kalamburima i jezičnim igrama, a teme i motivi kojima je zaokupljen slični su onima iz proznog izričaja: rodni zavičaj, politička i mentalna slika Balkana, rat, ideologija, egzistencija (Gramatika ili progonstvo, 1961; Jedina nada, 1962; Sedam vječnih pitanja, 1965; Zmije odlaze s onu stranu svijeta, 1967; Kraljica puteva, 1968; Kad budem velik kao mrav, 1977; Čempresi u zavičaju, 1980; Križaljka za čitanje sudbine, 1985; Pčela i metak, 1995; Tajna večera, 1997; Čitači vremena, 2001; Svemirsko ogledalo, 2002; Vražja igračka, 2008; Konci i konopci, 2011). Pisao i pripovijetke (Strijeljanje ustaše Broza, 1998) i drame (Andrija Hebrang; Miljenik partije Buharin). Djela su mu prevođena, među ostalima, na francuski, nizozemski, finski, njemački, poljski, ruski i talijanski jezik.

Citiranje:

Vuletić, Anđelko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/vuletic-andjelko>.