Webern [ve:'bəɹn], Anton, austrijski skladatelj i dirigent (Beč, 3. XII. 1883 – Mittersill, 15. IX. 1945). Jedan je od najvažnijih i najutjecajnijih skladatelja tzv. nove glazbe XX. stoljeća. Studirao je i diplomirao muzikologiju u Beču pod mentorstvom G. Adlera. Kompoziciju je, kao i A. Berg, učio privatno kod A. Schönberga, koji je na nj osobito utjecao svojim kompozicijskim metodama, posebno u pogledu dvanaesttonske tehnike. Webern je upravo Schönbergovu dvanaesttonsku tehniku razvio dalje u smjeru na koji će se nadovezati kasniji skladatelji poput P. Bouleza ili K. Stockhausena. Započevši u kasnoromantičkoj tradiciji, Webern je preko slobodne atonalitetnosti razvio individualan stil kojemu su glavna obilježja aforistička kratkoća forme (neki stavci traju manje od jedne minute), osobita pozornost posvećena tišini, stankama i simetriji, tzv. melodija zvučnih boja (Klangfarbenmelodie), krajnji dinamički kontrasti i dr. Skladao je orkestralnu (npr. Simfonija, 1928; Varijacije, 1940), komornu (npr. Pet komada za gudaći kvartet, 1909; Šest bagatela, 1911) i solističku glazbu za različite instrumente, zatim vokalnu (mnogobrojne pjesme, često na stihove S. Georgea) i zborsku glazbu (npr. kantate). Webernov se stil povezuje i uz pojam punktualizma. Upravo je izolirani ton kao zvukovni fenomen – na koji je prvi uputio Webern, a poslije i skladatelji serijalne glazbe – usmjerio tok dijela glazbe XX. stoljeća na zadiranje u samu njegovu strukturu, čime će se okoristiti skladatelji elektroničke glazbe.
