struka(e): film
vidi još:  Filmski leksikon
Wenders, Wim
njemački filmski redatelj i scenarist
Rođen(a): Düsseldorf, 14. VIII. 1945.

Wenders [vε'ndəɹs], Wim, njemački filmski redatelj i scenarist (Düsseldorf, 14. VIII. 1945). Od dvanaeste godine kinoamater, studirao je režiju na Visokoj filmskoj školi u Münchenu. Prvak novoga njemačkog filma 1970-ih, kada je režirao niz igranih filmova najčešće nadahnutih utjecajem američke popularne kulture na Njemačku i Europu, s mnogim kritičkim aluzijama na suvremeno društvo i politiku, često u formi filma ceste, odnosno putovanja, sklon i adaptacijama te metafilmskim motivima: Golmanov strah od jedanaesterca (Die Angst des Tormanns beim Elfmeter, 1971), adaptaciju romana Petera Handkea, tzv. The Road Trilogy, koju čine Alice u gradovima (Alice in den Städten, 1974), Pogrešan pokret (Falsche Bewegung, 1975., Handkeov scenarij prema motivima Naukovanja Wilhelma Meistera Johanna Wolfganga Goethea) i Tijekom vremena (Im Laufe der Zeit, 1976), u čijim su pričama o osamljenim muškarcima i njihovim lutanjimu razvidni tragovi modernističke trilogije Michelangela Antonionija (kojemu je 1995. pomogao režirati film S onu stranu oblaka – Al di là delle nuvole), Američki prijatelj (Der amerikanische Freund, 1977., prema Patriciji Highsmith) te Stanje stvari (Der Stand der Dinge, 1982., Zlatni lav na festivalu u Veneciji). Krunu karijere označili su mu filmovi Paris, Texas (1984., Zlatna palma na festivalu u Cannesu), snimljen u SAD-u na engleskom, vrhunac zaokupljenosti temom Amerike i lutalaštva, inspiriran proznim zapisima Sama Sheparda, i Nebo nad Berlinom (Der Himmel über Berlin, 1987., nagrada za režiju u Cannesu), njegovo najpoetičnije djelo, nastalo u suradnji s Handkeom. To srednje razdoblje karijere dopunjava važnim dokumentarnim filmovima (Nickov film: munja nad vodom – Lightning Over Water, 1980., o Nicholasu Rayu, koji je supotpisan kao redatelj; Soba – Chambre 666, 1982; Tokyo-Ga, 1985., o Yasujirou Ozuu; Bilješke o gradovima i odjećiNotebooks on Cities and Clothes, 1989., o Yohjiju Yamamotou), a zaokružuje slabo primljenim, opsežnim znanstvenofantastičnim filmom ceste Do kraja svijeta (Bis ans Ende der Welt, 1991), u kojemu sumira svoje tematske opsesije i stilske postupke. Njime, međutim, otvara postmodernističku etapu svojeg opusa, obilježenu izrazitom stvaralačkom krizom i kritički slabo prihvaćenim igranim filmovima, redom komercijalnim neuspjesima, počevši s dvama pokušajima da ponovi ranije uspjehe: Daleko, a tako blizu (In weiter Ferne, so nah!, 1993., Grand prix žirija u Cannesu) nastavak je Neba nad Berlinom, a Lisabonska priča (Lisbon Story, 1994) Stanja stvari. U američkoj produkciji ostvaruje nešto uspjelije filmove Kraj nasilja (The End of Violence, 1997) i Hotel od milijun dolara (The Million Dollar Hotel, 2000), dok mu se u nizu kasnijih nezapaženih igranih filmova izdvaja tek scenaristička suradnja sa S. Shepardom (koji i glumi) u filmu Iskupljenje (Don’t Come Knocking, 2005), još jedan povratak američkim temama; 2023. velik je uspjeh doživio igranim filmom Savršeni dani (Perfect Days), snimljenim u Tokyju na japanskome (još jednom posvetom, ali i pastišem Ozuova stila), nagrađenim u Cannesu i nominiranim za Oscara u kategoriji stranoga filma. Ugled u međuvremenu održava zapaženim dugometražnim dokumentarnim filmovima, kao što su glazbeni Buena Vista Social Club (1999), plesni Pina (2011), o Pini Bausch, snimljen trodimenzionalno, Sol zemlje (Le sel de la terre, 2014), o fotografu Sebastiãou Salgadu, sva tri nominirana za nagradu Oscar, te Anselm (2023), o slikaru Anselmu Kieferu. Objavio je knjige zapisa o filmu Emotion Pictures (1986), Logika slika (Die Logik der Bilder, 1988), Čin gledanja (The Act of Seeing, 1992) i Pikseli Paula Cézannea (Die Pixel des Paul Cézanne, 2015). Bavi se i fotografijom, napose polaroidnom (monografske knjige Written in the West, 1987; Jednom – Einmal, 1994; Trenutačne slike – Sofort Bilder, 2017).

Ostali filmovi: Summer in the City (1970), Grimizno slovo (Der scharlachrotte Buchstabe, 1972., prema romanu Nathaniela Hawthornea), Hammett (1982), Duša čovjekova (The Soul of a Man, 2003., dokumentarni), Zemlja obilja (Land of Plenty, 2004), Palermo Shooting (2008), Sve će biti u redu (Every Thing Will Be Fine, 2015), Predivni dani u Aranjuezu (Les beaux jours d’Aranjuez, 2016., prema drami P. Handkea), Uranjanje (Submergence, 2017), Papa Franjo – čovjek od riječi (Papst Franziskus – Ein Mann seines Wortes, 2018., dokumentarni).

Citiranje:

Wenders, Wim. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025. Pristupljeno 6.12.2025. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/wenders-wim>.