Wernicke [vɛ'rnikə], Carl, njemački neurolog i psihijatar (Tarnowitz, danas Tarnowskie Góry, Poljska, 15. V. 1848 – Thüringer Wald, 15. VI. 1905). Diplomirao medicinu 1870. na Sveučilištu u Breslauu (danas Wrocław). Profesor na medicinskim fakultetima u Berlinu, Breslauu i Halleu. Bavio se neuroanatomijom, neurologijom, neuropatologijom i psihijatrijom. Otkrio je slušni centar za govor u velikom mozgu (Wernickeov centar), te dokazao da pojedine neurološke bolesti imaju podlogu u određenim područjima mozga. Opisao je nesposobnost razumijevanja značenja izgovorenih ili pisanih riječi (senzorička afazija ili Wernickeova afazija) i akutno neurološko stanje (Wernickeova encefalopatija) uzrokovano manjkom vitamina B1. Djelo: Udžbenik bolesti mozga (Lehrbuch der Gehirnkrankheiten, 1881).