Yourcenar [juʀsəna:'ʀ], Marguerite (pravo prezime de Crayencour), francuska književnica (Bruxelles, 8. VI. 1903 – Mount Desert Island, Maine, SAD, 17. XII. 1987). Školovala se privatno te je stekla široku humanističku naobrazbu. Od rane mladosti, financijski osigurana nasljedstvom, odlučila se posvetiti književnosti; prvo djelo, poemu Vrt himera (Le Jardin des chimères), objavila je 1921. Od 1940. živjela je u SAD-u; neko vrijeme predavala književnost na Sarah Lawrence College u New Yorku. God. 1980. bila je prva žena izabrana u Francusku akademiju. Najznačajniji su u njezinu književnomu stvaralaštvu romani: epistolarni Alexis ili rasprava o uzaludnoj borbi (Alexis ou le Traité du vain combat, 1929), s radnjom u Austriji pred I. svjetski rat, pisan u duhu poetike A. Gidea, Novčić sna (Denier du rêve, 1934), o Rimu u Mussolinijevo doba, Smrtonosni udarac (Le Coup de grâce, 1939), u kojem tematizira neuzvraćenu ljubav na pozadini evokacije ratova u baltičkim zemljama 1919–21., te, kao središnji i psihološki najsuptilniji, Hadrijanovi memoari (Mémoires d’Hadrien, 1951) i Crna mijena (L’Œuvre au noir, 1968). Prvi od tih dvaju, napisan u obliku imaginarnih uspomena rimskog cara Hadrijana kroz njegovo pismo Marku Aureliju, kao dugi razrađeni unutarnji monolog, uspostavio je utjecajan model povijesnog romana, odnosno romaneskne rekonstrukcije prošlosti, a ujedno je vrhunski izraz melankolije prema antičkomu svijetu iz razdoblja prije nego što ga je zahvatila sveobuhvatna kriza. Drugi je biografija izmišljena lika alkemičara i učenjaka Zenona, koncipiranoga kao »univerzalnog čovjeka« (svojevrsna kombinacija Leonarda da Vincija, Paracelsusa, N. Kopernika i G. Bruna), s radnjom u europskom XVI. st. Oba romana evokaciju prošlosti temelje na pažljivom, ali i kreativnom čitanju historiografskih izvora, misaonom, gotovo mističnom uživljavanju u junaka te prelaze u meditacije o ljudskoj sudbini, moralu i moći, a napose o umjetnosti s implicitnim tumačenjem svijeta kao umjetničkog čina s kojim se poistovjećuje vladanje ili alkemija. Pisala je i poetsku prozu (Vatre – Feux, 1936), novele, koje je skupila u zbirkama Smrt vozi zapregu (La Mort conduit l’attelage, 1935), Orijentalne priče (Nouvelles orientales, 1938), Poput vode koja teče (Comme l’eau qui coule, 1982), drame (npr. Elektra ili pad maski – Électre ou la Chute des masques, 1954) te memoarsku prozu (trilogija pod zajedničkim naslovom Labirint svijeta – Le Labyrinthe du monde: Skrušena sjećanja – Souvenirs pieux, 1974; Arhivi Sjevera – Archives du Nord, 1977; Što? Vječnost – Quoi? L’éternité, 1988). U svojoj eruditskoj koncepciji književnosti, Yourcenar se stilski uglavnom nastavljala na klasicističku tradiciju, povezujući eleganciju izraza s bogatim vokabularom, razrađenim meditativnim tonom i povremenim baroknim opisima. Pisala i eseje o K. Kavafisu, S. Lagerlöf, T. Mannu, Mishimi Yukiju, kojega je također prevodila kao i H. Jamesa, V. Woolf, J. Baldwina, afroameričke duhovne pjesme te starogrčku liriku.