Bela III. Arpadović, hrvatsko-ugarski kralj (?, 1148 – Ostrogon, 23. IV. 1196). Sin Geze II. i kijevske princeze Eufrosine. Otac mu je oko 1161. dodijelio naslov hrvatsko-dalmatinskog hercega. Kada je njegov stariji brat Stjepan III. 1163. sklopio s bizantskim carem Emanuelom I. Komnenom mir, on je kao talac bio odveden u Konstantinopol, gdje je preimenovan u Aleksija, zaručen za carevu kćer Mariju te mu je dodijeljen naslov despota. Emanuel ga je 1165. proglasio nasljednikom bizantske carske krune, zajedno sa zaručnicom (pa je Bela figurirao kao potencijalni ujedinitelj Bizanta i Ugarske), što je ostao do rođenja careva sina 1169., kada su zaruke razvrgnute a Beli, koji se 1170. oženio Annom Châtillon, polusestrom Emanuelove supruge, dodijeljen je niži naslov cezara. Nakon smrti Stjepana III. postao je 1172. hrvatsko-ugarski kralj, prisegnuvši Emanuelu da će se suzdržavati od sukoba s Bizantom s kojim je potom održavao vrlo dobre odnose, sve do Emanuelove smrti 1180., nakon čega je iskoristio slabljenje Bizantskog Carstva te započeo jačati svoju moć na području jugoistočne Europe. Najprije je 1180–81. potisnuo bizantsku vlast s područja Srijema, Hrvatske, Dalmacije i Bosne, gdje je njegovu vlast priznao bosanski ban Kulin. Tada je Bela III. vladanje u »cijeloj Slavoniji« prepustio hrvatsko-dalmatinskomu banu Dioniziju, koji je stolovao u Zagrebu i Zadru. Sukob s Bizantom, tijekom kojega je pomogao srpskomu velikom županu Stefanu Nemanji da se osamostali od bizantske vlasti, Bela III. okončao je 1186. sklopivši s carem Izakom II. Angelom mir, kojim se Bizant odrekao svih prava na Dalmaciju, čime je i formalno prestala bizantska vlast nad dalmatinskim gradovima i otocima. Istodobno se sukobio i s Mletačkom Republikom, ali su njegovi pokušaji da u ratovima između 1181. i 1191. potpuno zadobije Dalmaciju uspjeli tek djelomično. Nakon neuspjela pohoda na Zadar 1187., Mlečani su morali s Belom III. 1188. sklopiti primirje na dvije godine, a nakon isteka primirja ponovno su napali. U pomorskoj bitki kraj Pašmana u svibnju 1190. Zadrani su ih pobijedili, što je dovelo do sklapanja novih primirja (1190. i 1192). Bela se 1188. umiješao u prijestolni rat u Galičkoj Kneževini, koju je naposljetku zaposjeo (ali ju je 1190. izgubio), a 1189–90. bio je posrednik u sukobu rimsko-njemačkog cara Fridrika I. Barbarosse i Bizantskog Carstva. Za Bele III. počela je snažnija feudalizacija plemstva u Hrvatskoj i Slavoniji, gdje se počeo oblikovati novi sloj slobodnjaka, tzv. kraljevskih službenika, koje je kralj obdarivao uglavnom za vojničku službu i koji su, podređeni izravno njemu, postupno postali oslonac kraljevske vlasti na području savsko-dravskog međurječja. U Hrvatskoj su kraljevskim darivanjem zemlje i službi ojačali pojedini domaći plemićki rodovi (Krčki knezovi, Bribirski knezovi, krbavski Gusići, omiški Kačići, knezovi Cetinski i u Slavoniji knezovi Babonići). Za njegove vladavine, koja je označila vrhunac dinastije Arpadovića, Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo postalo je vodeća država srednje i jugoistočne Europe. U Esztergomu je izgradio palaču, rani primjer gotičke arhitekture u srednjoj Europi, koja je bila prvi stalni dvor hrvatsko-ugarskih kraljeva, a prema nekim izvorima, osnovao je dvorsku kancelariju. Kako bi spriječio sukobe unutar dinastije oko nasljeđivanja prijestolja, uveo je načelo primogeniture, imenovavši 1184. sina Emerika nasljednikom.
