Zamenhof [za'~], Lazar Ludvig (Lazar Markovič), poljski liječnik, inicijator međunarodnoga planskoga jezika esperanta, podrijetlom ruski Židov (Białystok, 15. XII. 1859 – Varšava, 14. IV. 1917). Medicinu studirao u Moskvi (1879–1881) i Varšavi (1881–85), iz oftamologije se specijalizirao u Varšavi i Beču (1886). Odrastajući u multietničkoj sredini (Židovi, Rusi, Poljaci, Nijemci) svjedočio je međuetničkim napetostima i sukobima, što ga je navelo na zaključak kako im je uzrok različitost jezika i vjera. God. 1887. objavio je u Varšavi na ruskom jeziku udžbenik međunarodnoga jezika pod pseudonimom Doktoro Esperanto (»doktor koji se nada«), a iste su godine izašle i poljska, njemačka te francuska inačica. Poslije će taj pseudonim postati glotonim za Zamenhofov jezik. Osim strukturnih značajki kao što su jednostavnost i logičnost gramatike i rječotvorbe te vokabular temeljen pretežno na romanskim i germanskim elementima, za relativan uspjeh esperanta kao međunarodnoga planskoga jezika odlučujuće je bilo Zamenhofovo neautoritarno stajalište da razvoj i obogaćivanje jezika prepusti zajednici govornika koja će se njime služiti. Za razliku od etničkih jezika kojima stabilnost u društveno-pov. mijenama jamči višestoljetna tradicija pismenosti i uporabe, dogmatsku ulogu u čuvanju esperanta ima Zamenhofovovo djelo Temelj esperanta (Fundamento de Esperanto, 1905), što se sastoji od gramatike, vježba i glosara s devetstotinjak korjenova. Velik doprinos obogaćivanju izražajnosti esperanta Zamenhof je dao književnim prijevodima na taj jezik (Shakespeare, Goethe, Stari zavjet). Od 1906. razvijao je i koncept svojevrsne nadnacionalne religije homaranizma (esperantski homaranismo, prema homarano »pripadnik čovječanstva«). Važnija djela: Međunarodni jezik (Meždunarodnyj jazyk, 1887), Izvorna djela (Originala Verkaro, 1929).
