Zaprešić, grad 17 km zapadno od Zagreba; 18 768 st. (2021). Leži na 130 m apsolutne visine, nedaleko od utoka rijeke Krapine u Savu, uz željezničku prugu Zagreb–Ljubljana. Župne crkve sv. Petra Apostola iz 1869. i Marije Kraljice Apostola iz 2004. Jelačićevi Novi dvori s Galerijom Matija Skurjeni. Industrija keramike, porculana i vatrostalnih, kemijskih i metalnih (lanci) proizvoda; proizvodnja tehničkih plinova i dr.; pilane. Konjički klub (od 1996).
Na širem području grada pronađeni su ostatci iz razdoblja neolitika (kamene sjekire u Brdovcu), a u antičko se doba nalazio na važnoj prometnici Emona–Siscia. Najstariji pisani spomen zaprešićkoga kraja zabilježen je u ispravi iz 1209., kojom hrvatsko-ugarski kralj Andrija II. Arpadović vraća zagrebačkomu županu Vratislavu II. od roda Aka neke posjede, koje je izgubio u ratu protiv Andrijina brata, kralja Emerika. Od srednjega vijeka do XVI. st. područje današnjega grada nalazilo se u sastavu susedgradsko-stubičkoga vlastelinstva. U popisu župa Zagrebačke biskupije iz 1334. navodi se Ecclesia S. Petri Crapina za koju se drži da je bila u Zaprešiću. Župa je vjerojatno kratko postojala, jer je Zaprešić sve do 1945. spadao pod župu Brdovec. Za župnu crkvu te je godine određena kapela sv. Petra Apostola izgrađena 1869. na mjestu starije drvene kapele iz XIV. st. Zaprešić se kao selo (villa) u povijesnim izvorima prvi put spominje u popisima crkvene desetine iz 1474. kao Zapryzychye, a zatim iz 1494. kao Zaprecheye. Tim se oblikom imena koristilo i u XVI. st. dok se inačica Zapressichie počinje rabiti sredinom XVII. st., a današnji naziv pisan kao Zapressich već potkraj XVII. i češće od početka XVIII. st. Novim ustrojem susedgradsko-stubičkoga vlastelinstva za uprave Franje Tahija u drugoj polovici XVI. st., Zaprešić je prestao biti dijelom pušćanske sudčije (iudicatus) te je dobio status zasebne upravne jedinice. U povijesnim izvorima iz doba Seljačke bune 1573. zabilježeni su i mnogi sudionici bune iz zaprešićkoga kraja. Usitnjavanjem susedgradsko-stubičkoga vlastelinstva nakon 1574., stvaraju se manji posjedi koji se potom razvijaju u vlastelinstva poput imanja Novi dvori (Curia nova) kraj Zaprešića za koje se pretpostavlja da je utemeljeno 1611. Bilo je u vlasništvu obitelji Zrinski, Čikolini, Sermage i Festetić, Aleksandara Erdődyja te naposljetku Josipa Jelačića koji ga je, kao i njegovi nasljednici, gospodarski modernizirao. Zaprešić je 1886. tzv. Zagorskom magistralom odnosno željeznicom povezan s Varaždinom i Čakovcem, a za protumadžarskih nemira 1903. na zaprešićkom je željezničkom kolodvoru bila spaljena madžarska zastava. Iako je poljoprivreda ostala temeljnom gospodarskom granom i u prvim desetljećima XX. st., razvija se i obrt, 1904. otvorena je pučka škola, a 1911. i Hrvatska pučka štedionica. Od sredine XIX. st. do 1918. Zaprešić je u sklopu zagrebačkoga kotara (Zagreb vanjski) pripadao Zagrebačkoj županiji. U Kraljevini SHS odnosno u Kraljevini Jugoslaviji – bio je u Zagrebačkoj oblasti (1922–29), Savskoj banovini (1929–39) i Banovini Hrvatskoj (1939–41), do 1928. u sklopu općine Brdovec, potom samostalna općina. Gospodarstvo se razvijalo ograničeno (primjerice Industrija mesnih proizvoda otvorena 1920. već je 1923. obustavila proizvodnju). Za NDH je je u sastavu Velike župe Prigorje (Gora-Prigorje od 1943). Poslije II. svjetskog rata u sastavu je zagrebačkoga kotara, 1955–74. središte općine, 1974–90. pripadao je gradskoj Zajednici općina Zagreb te od 1990. bio dio Zagreba. Od 1995. ima status grada. Od 1950-ih snažnije se gospodarski razvija: 1953. počinje proizvodnja u tvornici građevne sanitarije i fine keramike Jugokeramika (od 1991. Inker; proizvodnja je obustavljena 2022), u Zaprešić se 1967. preseljava proizvodnja tvornice uredskog i školskog pribora Karbon (pogon u Zaprešiću je likvidiran 2013), a 1970-ih tvornica Lanac te Juvent (sljednik joj je Messer Croatia plin d. o. o., poduzeće za proizvodnju i distribuciju tehničkih plinova osnovano 1999). Obiteljska pekara Dubravica osnovana 1961. prerasla je 2010-ih u tvornički pogon. Industrijalizaciju je pratila pojačana urbanizacija. Dom zdravlja (u kojem je do 1960. djelovalo i rodilište) osnovan je 1950., a Veterinarska stanica 1955. Narodno sveučilište (danas Pučko otvoreno učilište) osnovano 1958. postaje središnja kulturna institucija, a 2001. je utemeljeno je Veleučilište Baltazar. Tijekom XIX. i XX. st. broj stanovnika stalno je rastao (791 st. 1857., 1889 st. 1931), osobito nakon II. svjetskog rata (4992 st. 1971., 15 678 st. 1991), a rast je uglavnom zabilježen i u XXI. st. – Zapadno od Zaprešića nalazi se klasicistički dvorac Januševec (sagrađen oko 1830), jednokatni dvorac Laduč (1882) i jednokatni barokni dvorac Lužnica, koji se nekada nalazio u posjedu obitelji Rauch. U obližnjem Brdovcu rođen je hrvatski pravnik, teolog i povjesničar B. A. Krčelić. U Zaprešiću je živio i hrvatski ban Jelačić, koji je 1851. kupio vlastelinstvo s dvorcem Novi dvori.
