zarzuela (španj. izgovor [ϑarϑue'la]) (prema kraljevskom dvorcu Palacio de la Zarzuela), španjolska verzija lakšega glazbenog kazališta s pjevanim i govorenim odlomcima. Nastala je sredinom XVII. stoljeća kao dvorska zabava s tekstovima P. Calderóna de la Barce i glazbom Juana Hidalga (El laurel de Apolo, 1657). Početkom XVIII. stoljeća postala je omiljeni kazališni žanr šire publike, ali je početkom XIX. stoljeća pala u zaborav. Sredinom stoljeća oživio ju je u Madridu Rafael Hernando (El duende, 1849), pretežno u duhu talijanske i francuske komične opere. Velik uspjeh kod publike postigao je krajem stoljeća tzv. género chico, zarzuela u obliku jednočinke (npr. La verbena de la Paloma Tomása Bretóna, 1894; katalonska El somni de la innocència Urbàa Fanda, 1895). Početak XX. stoljeća donio je popularnost žanru zarzuele operete. U međuratnom razdoblju istaknuli su se specijalizirani skladatelji zarzuele Rafael Martínez Valls, Federico Moreno Torroba, Pablo Sorozábal i dr., ali su ju skladali i istaknuti skladatelji kao M. de Falla, I. Albéniz i E. Granados. Od 1950-ih izvodi se uglavnom samo kao španjolsko povijesno-kulturno dobro u madridskom kazalištu Teatro de la Zarzuela.
