STRUKE:

zdravstvo

zdravstvo, djelatnost kojoj je cilj unaprjeđenje zdravlja, sprječavanje i pravodobno otkrivanje bolesti te liječenje i rehabilitacija bolesnika, s pomoću specifičnih sredstava, opreme i metoda rada; čine ga zdravstvene ustanove i djelatnici koji pružaju zdravstvenu zaštitu građanima u određenom sustavu organizacije zdravstvene službe, a regulira se posebnim zakonskim propisima. Na razvijenost i organizaciju zdravstva utječu gospodarske prilike, socijalna politika, demografska kretanja i pokazatelji zdravstvenoga stanja stanovništva, državna organizacija te znanstvene spoznaje i dostignuća medicinske prakse.

Na području Hrvatske najstariji oblici zdravstvene zaštite potječu iz srednjovjekovnih gradova, statuti kojih su sadržavali mnoge propise o zaštiti zdravlja te protuepidemijska i javnozdravstvena nastojanja. Prvi hospital bio je podignut u Zadru 559., prve ljekarne osnivale su se u primorskim gradovima u XIII. stoljeća, Dubrovnik je prvi u svijetu 1377. uveo karantenu, a organizirano zdravstveno zbrinjavanje provodilo se i u Vojnoj krajini (sanitarni kordon), propisima u Ilirskim pokrajinama i dr. Organizacija zdravstva na suvremenim načelima u Hrvatskoj je započela 1874., donošenjem Zakona o uređenju zdravstvene službe u Hrvatskoj i Slavoniji. U to doba u Hrvatskoj i Slavoniji radilo je 186 primalja te 105 liječnika i 88 ranarnika, a 50% njih živjelo je u gradovima. Na jednoga liječnika dolazilo je 6111 stanovnika. Iako Zakon nije predvidio općinske liječnike i nije vodio računa o zdravstvenim potrebama sela, on je utjecao na budući razvoj zdravstva te na broj i strukturu zdravstvenih djelatnika. Zdravstvo u Dalmaciji i Istri bilo je regulirano pokrajinskim zakonima, koji su ostali na snazi sve do 1918. U Dalmaciji su 1905. djelovala 142 liječnika i 229 primalja, a u Istri je potkraj XIX. stoljeća bilo 70 liječnika, 3 ranarnika i 230 primalja. U Hrvatskoj i Slavoniji zdravstvo je reorganizirano 1906. Zakonom o zdravstvu, kojim je prvi put bilo istaknuto značenje preventivnih mjera za očuvanje narodnoga zdravlja. Značajne promjene u organizaciji zdravstva uveo je A. Štampar, koji je 1919. bio imenovan načelnikom Ministarstva narodnoga zdravlja. On je proveo temeljitu reformu zdravstva, polazeći od socijalno-medicinskih načela organizacije zdravstvene službe; prvi u svijetu osmislio je institucionalni oblik primarne zdravstvene zaštite. Njegovom zaslugom bili su utemeljeni higijenski zavodi, domovi narodnoga zdravlja, zdravstvene stanice, školske poliklinike, dispanzeri za dojenčad, antimalarične i bakteriološke stanice, antituberkulozne, antivenerične i antitrahomske ambulante i dr. God. 1927. podignut je u Zagrebu Centralni higijenski zavod (danas Hrvatski zavod za javno zdravstvo) sa Školom narodnoga zdravlja. Domovi narodnoga zdravlja bili su dio sustava preventivnih i higijenskih ustanova pod vodstvom Centralnoga higijenskog zavoda i Škole narodnoga zdravlja; osnivali su se na području nekoliko kotareva, a provodili su zdravstveno prosvjećivanje, zaštitu trudnica i djece, unaprjeđivali su higijenske uvjete života te su samo djelomice liječili bolesnike. Djelatnost im je bila usmjerena na rješavanje vodećih zdravstvenih problema toga doba (tuberkuloza, malarija, trahom, endemski sifilis). U razdoblju prije II. svjetskog rata, u tadašnjoj Jugoslaviji djelovao je 51 dom narodnoga zdravlja i 159 zdravstvenih stanica. Higijenski zavodi, osnivani po regijama, vodili su velik dio primarne zdravstvene zaštite. Nakon II. svjetskog rata na području Hrvatske prevladavali su zdravstveni i socijalni problemi karakteristični za zemlje u razvoju: endemije i epidemije zaraznih bolesti, visoka smrtnost dojenčadi, migracije, nedostatak i neravnomjerna raspodjela zdravstvenih djelatnika. Takvo je stanje dovelo do centralizacije zdravstvenoga sustava i razvoja specijaliziranih službi za rješavanje pojedinih problema na razini primarne zdravstvene zaštite. Ubrzo su se uvidjeli nedostatci takva sustava, pa se decentralizacijom zdravstva nastojalo vratiti sveobuhvatnost primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Domovi zdravlja postali su tako zdravstvene ustanove koje su pružale preventivnu i kurativnu zaštitu; prvi dom zdravlja takva tipa bio je osnovan 1953. u Zagrebu. Razdoblje od završetka II. svjetskog rata do 1980-ih obilježeno je razvojem medicinske znanosti i struke, osobito razvojem sustava zdravstvenog osiguranja. God. 1948. obveznim zdravstvenim osiguranjem bilo je obuhvaćeno samo 25% stanovništva, a 1979. god. 85%. Povećao se broj zdravstvenih radnika, od njih 1703 u 1950. na 56 054 u 1978. God. 1978. bila su 7402 liječnika, tj. jedan je liječnik dolazio na 618 stanovnika. Očekivano trajanje života od 1948. do 1978. produženo je u muškaraca za 15,8 godina, a u žena za 17,2 godine. Jedna od mjera poduzetih radi povezivanja zdravstva bilo je osnivanje medicinskih centara u kojima se integrirala djelatnost bolnice, doma zdravlja i zavoda za zaštitu zdravlja; kvaliteta rada nije bila unaprijeđena, jer su primarna zdravstvena zaštita i neki oblici preventivne zaštite bili razmjerno zapostavljeni. Zakonom o zdravstvenoj zaštiti iz 1980. prestala je organizacija zdravstva prema teritorijalnome načelu i stanovništvo je počelo ostvarivati svoja prava na zdravstvenu zaštitu prema mjestu stanovanja, rada i školovanja.

Početkom 1990-ih podatci o stanju u zdravstvu i stanju zdravlja stanovništva u Hrvatskoj pokazivali su napredak; tako je 1991. bilo 8964 zaposlenih liječnika (jedan liječnik na 534 stanovnika). Nedostatci dotadašnjega zdravstvenoga sustava ponajprije su se odnosili na nedefinirano upravljanje i vlasništvo, nekontroliran sustav financiranja, nedostatak stručnoga nadzora, nedostatak moderne opreme te neusklađenost između zdravstvenoga programa i nacionalnoga dohotka. Započete promjene zdravstvenoga sustava zaustavio je rat. Ratna zbivanja utjecala su na demografsku strukturu stanovništva, društveno-ekonomske uvjete i zdravlje stanovništva. Organizaciji zdravstva u Domovinskom ratu nije se pristupilo uspostavljanjem izdvojene ratne sanitetske službe, nego je bio organiziran integralni civilno-vojni sustav; on se pokazao učinkovitim, pa u Hrvatskoj tijekom rata nije zabilježena ni jedna epidemija, a zdravstveni pokazatelji ostali su zadovoljavajući.

Nakon rata u RH je provedena reforma zdravstvenoga sustava i zdravstvenog osiguranja donošenjem novih zakona i pravnih akata. Hrvatski sabor donio je 2006. i Nacionalnu strategiju razvitka zdravstva 2006–2011., kojom se nastoji zadovoljiti potrebe i zahtjeve te ponudu i mogućnosti u pružanju zdravstvene zaštite, okolnosti i uvjete u kojima zdravstvo djeluje, promjene u razvoju zdravstva, znanosti i tehnologije te promjene u svim drugim područjima vezanim uz tranziciju društva. Prema podatcima Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo, u zdravstvu RH potkraj 2007. radio je 70 431 djelatnik: zdravstveni djelatnici i suradnici (52 181), tehnički djelatnici (13 142) i administratori (5108). Zaposlenih liječnika bilo je 11 799, stomatologa 3265, a farmaceuta 2607. Zdravstvenih djelatnika više i srednje stručne spreme bilo je 33 300 (72% činile su medicinske sestre i medicinski tehničari). Prema Zakonu o zdravstvenoj zaštiti RH iz 2008., zdravstvene ustanove mogu biti u državnome vlasništvu (klinike, klinički bolnički centri i državni zdravstveni zavodi), u vlasništvu županija (domovi zdravlja, poliklinike, opće i specijalne bolnice, ljekarne, ustanove za hitnu medicinsku pomoć te za zdravstvenu njegu u kući i županijski zavodi za javno zdravstvo) te u privatnom vlasništvu. Broj domova zdravlja kao temeljnih ustanova na razini primarne zdravstvene zaštite stalno se smanjuje. God. 2001. na području RH bilo ih je 120, god. 2004. bilo ih je 47, a 2009. djeluje 20 županijskih domova zdravlja te 3 doma zdravlja u Gradu Zagrebu. Na sekundarnoj i tercijarnoj razini zdravstvene zaštite danas djeluju 22 opće (županijske) bolnice, 3 klinička bolnička centra, 11 kliničkih bolnica i klinika, 31 specijalna bolnica, 4 ustanove za hitnu pomoć, 168 ljekarni, 145 ustanova za njegu, 9 trgovačkih društava za zdravstvenu djelatnost te 6764 jedinice privatne prakse. U svakoj županiji, tj. na području jedinica područne samouprave, djeluje jedan zavod za javno zdravstvo (nekad higijenski zavodi te od 1961. do 1993. zavodi za zaštitu zdravlja). Svoje zadaće provode preko službe epidemiologije, mikrobiologije, javnoga zdravstva, zdravstvene ekologije, školske medicine, zaštite mentalnoga zdravlja te prevencije i izvanbolničkoga liječenja ovisnosti. Na najvišoj razini djeluju državni zdravstveni zavodi: Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Hrvatski zavod za transfuzijsku medicinu, Hrvatski zavod za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu, Hrvatski zavod za mentalno zdravlje, Hrvatski zavod za toksikologiju i Hrvatski zavod za hitnu medicinu. Reforme zdravstvenoga sustava nisu osobitost samo RH, kao države u gospodarskoj i socijalnoj tranziciji. U svim državama svijeta prepoznata je nužnost promjena u zdravstvu, utemeljenih na načelima jačanja primarne zdravstvene zaštite, racionalizacije sredstava, promjena u zdravstvenoj politici, decentralizacije sustava, partnerstva, jedinstva i transparentnosti svih postupaka.

zdravstvo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 16.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=67025>.