Belić, Aleksandar, srpski jezikoslovac (Beograd, 15. VIII. 1876 – Beograd, 26. II. 1960). Slavistiku studirao u Beogradu, Odesi i Moskvi, doktorirao u Leipzigu (1900). Radni vijek proveo na beogradskoj Velikoj školi i Sveučilištu. Član i dugogodišnji predsjednik srpske Akademije. Vodeći srpski jezikoslovac u prvoj polovici XX. stoljeća. Mnogobrojni su mu stručni radovi iz poredbene slavistike, općega jezikoslovlja te hrvatske i srpske dijalektologije i sintakse. Autor je naglašeno fonološki zasnovana Pravopisa srpskohrvatskog književnog jezika (1923). Pisao o čakavskim i kajkavskim govorima i dao značajan doprinos slavenskoj akcentologiji svojim otkrićem novoga akuta u čakavskim govorima. Njegovu trodiobu kajkavskoga narječja prema refleksima praslavenskih glasova tj i dj, izloženu u Stanojevićevoj Narodnoj enciklopediji srpsko-hrvatsko-slovenačkoj (1927), potonja dijalektološka proučavanja nisu potvrdila. Pridonio afirmaciji tzv. beogradskoga stila srpskoga književnog jezika. Dosljedan zagovornik jedinstvenoga srpskohrvatskoga jezika.
