STRUKE:

zrcalo

zrcalo.

1. U fizici, svaka glatka površina koja reflektira svjetlost. Zrcala se dijele na ravna i zakrivljena. Uz upotrebu u svakidašnjem životu, zrcalo ima i veliku primjenu u astronomskim dalekozorima i teleskopima. Za svakidašnju primjenu izrađuju se zrcala od stakla, kojemu je stražnja stijenka prevučena reflektirajućim metalnim slojem te zaštitnim slojem koji štiti refleksijsku površinu od oštećenja (→ optika; refleksija; reflektor).

2. Pojam koji se u književnoj teoriji vezuje uz tradicionalni pojam europske poetike, pojam mimeze, a time i uz poznate koncepcije odraza, oponašanja, dok je šire, u filozofiji i teoriji, vezan uz pojmove refleksije, spekulacije, te u teoriji spoznaje uz pojam predodžbe. Još je Platon odredio umjetničku mimezu kao oponašanje ili imitaciju stvarnoga predloška te ju osudio zbog osiromašenja oponašane prirode u umjetničkom prikazu. U XIX. st., u realističkom romanu, zrcalo postaje metaforom odnosa tekstualne i izvanknjiževne zbilje, označavajući zahtjev realističke poetike za vjerodostojnošću književnog prikaza u pokušajima da se romanom stvori složena i sveobuhvatna slika društva. U marksističkoj književnoj teoriji pojmom odraza označava se imperativ da književnost mora u svojim sadržajima odražavati stvarnost klasne borbe. U strukturalizmu i semiotici pojam zrcala rabljen je u analizi fotografije (R. Barthes, U. Eco). Psihoanaliza J. Lacana uvela je pojam zrcala za oznaku tzv. zrcalne faze identifikacije pojedinca sa svojim zrcalnim odrazom. Tom identifikacijom ego postaje integrativnom iluzijom koja ometa svaku terapiju jer se ego prepoznaje u slici drugoga, a rezultirajući manjak ega u odnosu na cjelovitost odraza uzrokuje trajni otpor u terapiji. Kritiku je Lacanova koncepcija doživjela od feminističke teoretičarke L. Irigaray te u dekonstrukciji J. Derridaa.

zrcalo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 20.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=67461>.