Benfey [bε'nfai], Theodor, njemački filolog i jezikoslovac, orijentalist (Nörten kraj Göttingena, 28. I. 1809 – Göttingen, 26. VI. 1881). Studirao klasičnu filologiju, potom naučio sanskrt i intenzivno se bavio indološkim studijima. Uspio povezati lingvistička i indološka istraživanja i dati znatnih priloga u oba područja. Najvažnija djela: Grčki leksikon korijena (Griechirches Wurzellexikon, I–II, 1839–42; prvi grčki etimološki rječnik), Samaveda (Die Hymnen des Sâma Veda, 1842; tekst vedskih obrednih napjeva, izdanje s prijevodom i glosarijem), Priručnik sanskrta (Handbuch der Sanskritsprache, I–II, 1852–54), Kratka gramatika sanskrta (Kurze Grammatik der Sanskritsprache, 1855) te uvodna studija u djelo Pañcatantra, pet knjiga indijskih basni, bajki i pripovjedaka, I–II (s prijevodom; 1859). U njoj je pokazao da mnoge priče na Istoku i na Zapadu potječu iz Indije, te naznačio put kojim su dospjele na Zapad (prijevodima na pehlevi, arapski, grčki, hebrejski, latinski). Rad se smatra početkom poredbenih literarnih studija. Važno mu je i djelo Povijest jezikoslovlja i orijentalne filologije u Njemačkoj (Geschichte der Sprachwissenschaft und orientalischen Philologie, 1869).