aul ili aulos (grč. αὐλός), generičko ime za najpoznatije antičko grčko puhaće glazbalo. Na hrvatski se često pogrešno prevodi nazivom »frula«. Javljao se u obliku jednocijevne (svirao se jednoručno), najčešće dvocijevne (svirao se dvoručno), ali i višecijevne šupljine s jezičkom koji se držao u ustima, često uz pomoć forbeje, usnoga vrpčanog poveza. Broj rupica kojima se skraćivao ili produljivao stupac titrajućega zraka varirao je od četiri u arhajskom razdoblju do 15 u helenističkome, što upućuje na razvoj kromatike, ali i na moguću uporabu mehanizama za zatvaranje. Postojanje i uporaba aula potvrđeni su kroz desetak stoljeća pisanih zapisa (Atenej, Pseudo-Plutarh i dr.), arheoloških nalaza (Grčka, Italija, Francuska, Bliski istok, sjeverna Afrika) i ikonografskih izvora (od IV. st. pr. Kr. do V. st.). Aul je znatno stariji i podrijetlo mu je izvangrčko, vjerojatno maloazijsko (Frigija), ali možda i mezopotamsko ili egipatsko. Svirači aula nazivali su se auleti (malobrojne sviračice nazivale su se auletride), a pjevači uz aul aulodi. Društveni status auleta varirao je od niskog amaterskog i robovskoga (npr. svirači na galijama za davanje ritma i tempa veslačima) do rafiniranog i visoko cijenjenog umjetničkoga (npr. virtuozi koji su nastupali na igrama i javnim ceremonijama u Ateni, Sparti, Tebi i Delu, u tragedijama, kao dvorski glazbenici, kao putujući koncertanti i dr.). Materijal od kojega se izrađivao bio je različit: trstika, drvo, životinjske kosti, bjelokost i metal. Najpoznatiji auleti bili su Telefan iz Megare, Timotej i Ismenija iz Tebe, Sakada iz Arga i dr. U svjetskim muzejima i zbirkama čuva se oko 1000 primjeraka raznih tipova i vrsta aula različita stupnja očuvanosti. U starorimskoj civilizaciji aul se akulturirao pod nazivom tibia, ali nije ušao u sastav europskoga srednjovjekovnog instrumentarija.