struka(e): |
ilustracija
BERBERI, jahačke igre Tuarega

Berberi (od lat. barbari), naziv za raspršene ostatke staroga, predarapskoga stanovništva sjeverne Afrike, koje govori berberski; oko 11 milijuna pripadnika, najviše u Maroku (Chleuh [Šleh], Rifski Berberi; oko 6,5 milijuna) i Alžiru (Zeneti, Šavije, Kabili; oko 4 milijuna). Sami se nazivaju Tamazigh i Imazighen. Uz Berbere u užem smislu, u Tunisu, Alžiru i Maroku idu i stanovnici nekih oaza (Siva u Egiptu, Libija, zapadna Sahara), Mauri Zenage na jugozapadu, Tuarezi (oko 500 000) u središnjoj Sahari i izumrli Gvanči s Kanarskih otoka. Zemljoradnici, stočari i obrtnici; nakon arapskih osvajanja Berberi su preuzeli arapske običaje, kulturu i vjeru. Primajući islam Berberi su svoje stare plemenske zakone zamijenili kuranskim pravom i prihvatili arapsku književnu baštinu, ali su pritom sačuvali i tradiciju svojih pučkih pjevača. Specifičnost berberskih običaja ogleda se npr. u većoj slobodi što su je uživale berberske žene u odnosu prema arapskima, a etnolozi ističu vrlo uočljiv demokratizam u berberskom načinu općenja te, u nekim krajevima (južni Tunis), poseban način gradnje kuća, koje po oblicima podsjećaju na pčelinje saće. Berberi se ponegdje vrlo skrupulozno drže islamskih načela, a negdje su pak prepoznatljivi ostatci prijašnjih vjerovanja. Osebujni su u Berbera ornamentalni oblici, a raširen je i običaj tetoviranja.

Jezik. Berberski jezik ili jezici/dijalekti pripadaju berbersko-libijskoj grani hamitske potporodice semitsko-hamitske odnosno afro-azijske porodice jezika. Govore se na velikom prostoru, ali uglavnom u enklavama, a većina je Berbera dvojezična (redovito govore i arapski). Dijele se na: 1. sjeverne: šilh (tašelhit), tamazigt (u Maroku), zenet (najveći su dijalekti rif u Maroku, šavijski, zuavski ili kabilski u Alžiru, džerba u Tunisu i dr.); 2. istočne: gadames, audžila, sivi i dr. (u Libiji i Egiptu); 3. tuareške: tamahek i tamašek (Alžir, Mali, Niger, Burkina Faso) i dr.; 4. zapadne (zenaške): zenaga i dr. (u Mauretaniji). Drži se da ima oko 300 berberskih jezika i dijalekata, a to objašnjava i razlike u postojećim klasifikacijama (prema francuskoj školi ima dvanaest osnovnih berberskih dijalekata ili jezika). Usto, mnogi se od njih smatraju dijalektima jednoga te istog jezika. Od berbersko-libijskih jezika izumrli su (staro)libijski, jezik natpisa na tzv. starolibijskom ili numidskom pismu između IV. i II. st. pr. Kr. (čini se da je bio u srodstvu s današnjim sjevernim berberskim jezicima), te gvančki jezici stanovnika Kanarskih otoka (nestali u XVII. st.), koji su prešli na španjolski jezik. – Za berberske jezike, jednako kao i semitske, karakteristični su trokonsonantni korijeni, ali ima mnogo i dvokonsonantnih. Ti su korijeni semantički nositelji primarnoga značenja riječi, a konjugacija se i tvorba riječi izvode prefiksima, sufiksima i promjenom korijenskoga vokala. Imenice se ne dekliniraju, imaju dva roda, muške imenice počinju vokalom (a-, i-, u-), a ženski se rod naznačuje prefiksom t- (ta-, ti-, tu-), koji se često ponavlja i na kraju riječi (aγγul: magarac, taγγult: magarica). Zbog razmjerno malog broja zavisnih veznika, u sintaksi prevladavaju parataksni rečenični modeli. Imaju zajednički leksik, koji sadrži znatan broj arapskih posuđenica. Jezik tamašek od svih je najmanje poarabljen.

Citiranje:

Berberi. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/berberi>.