besmrtnost (grčki ἀϑανασία, latinski immortalitas), neprolaznost, neuništivost života ili nadvladavanje smrti putem promjene (prelaska) u novi način življenja. Obično je riječ o ljudskoj duši jer sve što se samo od sebe kreće bespočetno je i nije izvan duše, koja je zato bez početka i kraja, prosta (nedjeljiva) i netvarna. U zapadnoj tradiciji razmatranje započinje u dualističkoj koncepciji čovjeka podijeljenoga na dušu i tijelo. U pitagorejaca, nakon smrti duša se seli u neko drugo tijelo, a za Platona duša je besmrtna, a tijelo propadljivo pa je smrt pad duše u tjelesno zbog odsutnosti težnje onomu višemu. Za Aristotela nema dualizma, no ono besmrtno je ljudski intelekt, a ne duša. U Leibniza duša je monada koja je neuništiva jer ništa duhovno ne može biti uništeno utjecajem osjetilnoga svijeta. U okviru njemačkog idealizma za Kanta je besmrtnost duše nedokaziva, ali je jedan od postulata praktičnog uma, a za Hegela besmrtnost egzistira u apsolutnome duhu u koji je na kraju utkana i svaka individua. Osim u zapadnoj, u istočnim filozofijama i religijama besmrtnost je osobito zastupljena u pojmu reinkarnacije kao jednoga od temeljnih postulata indijske filozofije. Pojam saṃsāra označuje upravo vječni tijek zbivanja, dok punarbhava označuje ponovno bivanje, a punarmṛtyu ponovno umiranje. U ranome će budizmu saṃsāra biti prevladana nirvanom (nirvāṇa), oslobođenjem od saṃsāre kao vječnoga tijeka zbivanja, koji će na zapadu osobito zaživjeti od Schopenhauera i Nietzschea, nadalje u filozofiji egzistencije i egzistencijalizma u kojima će smrt, odn. »bitak-pri-smrti« (Heidegger) postati temeljni postulat filozofije i razdvajanje od ideje vječnoga i besmrtnoga života.
