Biblija

ilustracija
BIBLIJA, IX. st., Bamberg, Staatliche Bibliothek
ilustracija1ilustracija2ilustracija3ilustracija4ilustracija5

Biblija (kasnolat. Biblia, od grč. βıβλία, deminutiv mn. [jed. βıβλίον] od βίβλος: knjiga), sveta knjiga židovstva i kršćanstva, zbirka raznovrsnih spisa koji su nastajali tijekom više od 1000 god. pr. Kr. (Deborin hvalospjev, Suci 5) pa do kraja I. st. (2 Pt). Naziva se i Sveto pismo, katkad Pismo ili Pisma. Kršćani je dijele na Stari zavjet (SZ) i Novi zavjet (NZ).

Biblijski spisi

Popis biblijskih knjiga iz kojih vjerska zajednica razumijeva svoj identitet i koje su za nju normativne naziva se kanon Svetog pisma, a to proizlazi iz shvaćanja da je Biblija istodobno i ljudska i Božja riječ. Tematska osovina koja ujedinjuje izbor djela različitih oblika (poetskih, mudrosnih, zakonskih...) iz židovske i ranokršćanske književnosti od kojih se sastoji Biblija povijest je spasenja. Kanonski popis u židovstvu i kršćanstvu nije sasvim istovjetan: među raznim kršćanskim zajednicama (katolici, protestanti, pravoslavni) postoje neke razlike u broju biblijskih spisa.

Biblijski kanon u židovstvu

Još u razdoblju između završetka formiranja SZ i nastanka NZ, ne može se govoriti o istovjetnom kanonu sveukupnog židovstva. Zajednica u Kumranu davala je velikom broju spisa određeni autoritet. Samarijanci su imali samo Petoknjižje. Židovi se u dijaspori služe grčkim prijevodom, tzv. Septuagintom. Krajem I. st., oko dva desetljeća nakon rušenja jeruzalemskog hrama, odlučeno je u Jamniji da u kanonu hebrejske Biblije bude 39 spisa. Uglavnom su na hebrejskome, malim dijelom na aramejskome. Svrstavaju se u tri skupine: Torah (Zakon, Petoknjižje ili Pentateuh), Nebī’īm (Proroci) i Ketūbīm (Spisi, Hagiografi). Skraćeni židovski naziv za Bibliju TaNaK dolazi od početnih slova svake skupine takve trodijelne podjele, a za hebrejsku Bibliju upotrebljava se i naziv Mikra (Pismo). Ako se katkad govori o manjem broju knjiga hebrejske Biblije, primjerice o 22 (J. Flavije), tada je riječ o drukčijem načinu brojanja tih spisa.

Biblijski kanon u kršćanstvu

Stari zavjet. Novozavjetni se pisci u I. st. služe Septuagintom (LXX), grč. prijevodom Sedamdesetorice. Tijekom nekoliko stoljeća kršćanski autori skloni su katkada kraćem (palestinskom), katkada dužem (LXX) popisu knjiga Staroga zavjeta. Origen (182–251) naginje palestinskomu kanonu, ali smatra da i ostali spisi imaju autoritet. Počinje se praviti razlika između kanonskih i crkvenih knjiga. Jeronim (347–420) koleba se između dužeg i kraćeg popisa, dok je Augustin (354–430) bio za duži. Na koncilu u Rimu 382. zaokružen je popis »božanskih Pisama« prema kojem SZ ima 46 knjiga. Tridentski koncil 1546. prihvaća takav kanon SZ s 39 protokanonskih (istovjetne s palestinskim kanonom) i 7 deuterokanonskih knjiga koje se svrstavaju na povijesne, poučne i proročke. Latinski prijevod Vulgatu proglašava službenim (autentičnim) biblijskim tekstom za Katoličku crkvu. Martin Luther 1522. isključuje deuterokanonske knjige iz kanonskog popisa SZ. Biblijska izdanja u protestantskim crkvama imaju zato obično kanon SZ od 39 knjiga. Uobičajen je naziv za deuterokanonske knjige u protestantizmu apokrif. Parabiblijske spise, koje katolici nazivaju apokrifima, protestanti zovu pseudoepigrafima. Pravoslavlje se u svojem kanonu SZ ravna prema Septuaginti, koja ima duži popis i »apokrifne« dijelove. Ekumenska biblijska izdanja koja priređuju bibličari različitih konfesija sadrže protokanonske i deuterokanonske knjige SZ.

Popis biblijskih knjiga i njihove kratice na hrvatskome

STARI ZAVJET (SZ):

Naziv knjige Kratica Naziv knjige Kratica
Postanak Post Mudre izreke Izr
Izlazak Izl Propovjednik (Kohelet) Prop
Levitski zakonik Lev Pjesma nad pjesmama Pj
Brojevi Br Knjiga Mudrosti Mudr
Ponovljeni zakon Pnz Knjiga Sirahova Sir
Jošua Izaija Iz
Knjiga o sucima Suci Jeremija Jr
Ruta Rut Tužaljke Tuž
Prva knjiga o Samuelu 1 Sam Baruh Bar
Druga knjiga o Samuelu 2 Sam Ezekiel Ez
Prva knjiga o Kraljevima 1 Kr Daniel Dn
Druga knjiga o Kraljevima 2 Kr Hošea Hoš
Prva knjiga Ljetopisa 1 Ljet Joel Jl
Druga knjiga Ljetopisa 2 Ljet Amos Am
Ezra Ezr Obadija Ob
Nehemija Neh Jona Jon
Tobija Tob Mihej Mih
Judita Jdt Nahum Nah
Estera Est Habakuk Hab
Prva knjiga o Makabejcima 1 Mak Sefanija Sef
Druga knjiga o Makabejcima 2 Mak Hagaj Hag
Psalmi Ps Zaharija Zah
Job Job Malahija Mal

Kurzivom je ispisano 7 deuterokanonskih knjiga.

NOVI ZAVJET (NZ):

Naziv knjige Kratica Naziv knjige Kratica
Evanđelje po Mateju Mt 1. Poslanica Timoteju 1 Tim
Evanđelje po Marku Mk 2. Poslanica Timoteju 2 Tim
Evanđelje po Luki Lk Poslanica Titu Tit
Evanđelje po Ivanu Iv Poslanica Filemonu Flm
Djela apostolska Dj Poslanica Hebrejima Heb
Poslanica Rimljanima Rim Jakovljeva poslanica Jak
1. Poslanica Korinćanima 1 Kor 1. Petrova poslanica 1 Pt
2. Poslanica Korinćanima 2 Kor 2. Petrova poslanica 2 Pt
Poslanica Galaćanima Gal 1. Ivanova poslanica 1 Iv
Poslanica Efežanima Ef 2. Ivanova poslanica 2 Iv
Poslanica Filipljanima Fil 3. Ivanova poslanica 3 Iv
Poslanica Kološanima Kol Judina poslanica Jd
1. Poslanica Solunjanima 1 Sol Otkrivenje Otk
2. Poslanica Solunjanima 2 Sol    

Novi zavjet, samo kršćanski dio Biblije, nastao je u drugoj pol. I. st. Njegovo uključivanje u biblijski kanonski popis trajalo je nekoliko stoljeća. Već ranokršćanski spis Didahe (I. st.) daje biblijsko poštovanje nekim novozavjetnim spisima. Marcion (85–160) je zastupao mišljenje da kršćanski biblijski kanon treba imati samo Lukino evanđelje i Pavlove poslanice. Irenej (II/III. st.) počinje nazivati Pismima i najranije kršćanske spise. Tzv. Muratorijev novozavjetni popis s kraja II. st. definitivno je zaokružen na koncilu u Rimu 382. Premda su s reformacijom dovedene u pitanje Poslanica Hebrejima, Jakovljeva poslanica, Judina poslanica i Otkrivenje, sve kršćanske crkve prihvaćaju 27 novozavjetnih spisa: 4 evanđelja, Djela apostolska, 13 Pavlovih poslanica, Poslanicu Hebrejima, 7 katoličkih poslanica i Otkrivenje.

Kritička izdanja biblijskog teksta

Autografi biblijskih knjiga ne postoje, nego mnogobrojni njihovi prijepisi, tzv. tekstualni svjedoci. Služeći se njima biblijska znanost – tekstualna kritika nastoji prema znanstvenim metodama prirediti pouzdan biblijski tekst. Za tekst Staroga zavjeta tekstualna je kritika do kumranskih otkrića imala na raspolaganju Ben Ašerov tekst, kodeks B19a (L) iz 1008. s masoretskim sustavom vokalizacije, koji je cjelovit i kvalitetan rukopis hebrejske Biblije. Čuva se u Sankt Peterburgu. Drugi tekstualni svjedoci Staroga zavjeta imali su nedostataka. Najstariji je među njima papirus iz I. ili II. st. s biblijskim citatima. U kairskoj genizi pronađeni su biblijski fragmenti iz V. st., Kairski kodeks iz IX. st. sadrži samo proroke. Tekst iz Aleppa, X. st., djelomično je oštećen. U bogatoj biblioteci rukopisa koji su otkriveni 1947. u špiljama u Kumranu (Qumrān) kraj Mrtvoga mora nađeno je oko 220 biblijskih rukopisa koji su onamo skriveni u I. st. Među njima je i vrlo dobro uščuvan tekst proroka Izaije nastao na prijelazu iz III. u II. st. pr. Kr. Kumranskim otkrićem došlo se do novih spoznaja o tekstualnim tradicijama hebrejskoga teksta, o samarijanskom Pentateuhu, o vrijednosti Septuaginte i o starozavjetnim deuterokanonskim knjigama. Rezultat je rada tekstualne kritike tzv. kritičko izdanje Biblije. Biblia Hebraica Stuttgartensia (Stuttgart, 19904) vrsno je takvo izdanje hebrejskog biblijskog teksta.

Tekstualnoj kritici Novoga zavjeta na raspolaganju su vrlo brojni i kvalitetni tekstualni svjedoci. Papirus p52, koji se čuva u Manchesteru, John Ryland’s Library, potječe s početka II. st. Od 274 uncijalna manuskripta najvrjedniji su: Codex Vaticanus, Codex Sinaiticus i Codex Alexandrinus. C. Vaticanus (sigla: B), iz IV. st., sadrži novozavjetne knjige do Heb 9,14 (nedostaju još 1 Tim i 2 Tim, Tit, Flm i Otk). Evanđelja i Djela ovoga kodeksa najčistiji su oblik aleksandrijskoga tekstualnog tipa novozavjetnog teksta o kojem svjedoči p75 iz II. st. Kodeks se čuva u Vatikanskoj biblioteci. C. Sinaiticus (sigla: A) iz IV. st. sadrži svih 27 knjiga NZ, te Barnabinu poslanicu i dijelom Pastira Hermu. Otkrio ga je C. von Tischendorf u XIX. st. u samostanu sv. Katarine u podnožju brda Sinaja, po kojem kodeks nosi ime. Čuva se u Londonu (British Library), dijelom u Leipzigu i Sankt Peterburgu. C. Alexandrinus (sigla: A) potječe iz V. st., u njemu se novozavjetni tekst javlja u tri oblika: bizantski (evanđelja), aleksandrijski i dijelom zapadni tip (Dj). Nedostaje mu jedino cezarejski novozavjetni tekstualni oblik. Čuva se u Londonu (British Library). Najvrjednija su suvremena kritička izdanja novozavjetnoga grčkoga teksta Nestle-Aland, Novum Testamentum Graece (Stuttgart, 199327) i The Greek New Testament (Stuttgart, 1983³).

Tumačenje Biblije, egzegeza i hermeneutika

Biblijske tekstove potrebno je tumačiti jer se radi o drevnim tekstovima koji su stari i do 3000 god. Osim toga vjernici smatraju da Biblija kao Božja riječ sadrži objavu istine vjere i ćudoređa za čovjeka svakog razdoblja. Tumačenje biblijskoga teksta koje slijedi znanstvene metode i hermeneutička načela naziva se egzegeza.

Katkada sâm biblijski tekst upućuje na potrebu njegova tumačenja (Dj 8,30–35). Židovstvo je u razmeđi era već rabilo neke egzegetske metode. Istraživanje i izlaganje biblijskog teksta za aktualnu situaciju zvalo se midraš (hebr. miḏrāš: komentar, tumačenje). Javljao se u tri linije: halaha (hebr. halākāh: zakon) – primjena teksta na konkretne životne okolnosti; hagadah (hebr.: priča) – tekst se ilustrira poticajnim riječima, primjerima iz prošlosti i iz života velikana; pešer (hebr.: objašnjenje) – u događajima sadašnjosti otkriva se ispunjenje onoga što je najavljeno u biblijskom tekstu. U dijaspori se koristilo alegorijsko tumačenje (Filon Aleksandrijski).

Rano kršćanstvo služilo se u nekoj mjeri židovskim metodama s bitnom razlikom u pristupu: biblijske su tekstove kršćani razumijevali kristološki. Povijest čitanja Biblije praćena je razvijanjem interpretacijskih metoda i pristupa. Origen počinje razlikovati književni (literarni) i duhovni smisao biblijskog teksta. S vremenom nastaju dvije velike interpretacijske škole. Antiohijska daje težište književnomu smislu, dok aleksandrijska u biblijskom tekstu prvotno nastoji raspoznavati duhovni smisao. U patrističkim školama razlikuju se četiri smisla biblijskog teksta: književni (literarni), alegorijski, moralni i anagogijski (eshatološki). Toma Akvinski (1225–74) vraća se Origenu ističući dva smisla: literarni i duhovni.

Reformacija uvodi hermeneutičko načelo »sola Scriptura« (»samo Pismo«) prema kojem svaki pojedinačni biblijski tekst dobiva svoj smisao jedino iz cjeline Sv. pisma. Tridentski koncil naprotiv ističe da se biblijski smisao ne očituje neovisno o Crkvi. Odatle načelo »Scriptura et traditio« (»Pismo i predaja«). U XX. st. pape s nekoliko dokumenata potiču znanstveni pristup Bibliji. Pio XII. enciklikom Divino Afflante Spiritu traži proučavanje starih biblijskih i drugih jezika te filologije radi boljega služenja Biblijom na izvornim jezicima. Time Vulgata prestaje biti jedinim službenim tekstom u Katoličkoj crkvi. Dokumentom Dei Verbum uvodi se obveza prevođenja Biblije na suvremene jezike s izvornih jezika. Od katoličkih egzegeta očekuje se suradnja s biblijskim ekspertima ostalih konfesija.

Od pojave djela F. Schleiermachera, W. Diltheya i M. Heideggera egzegeti sve više vode računa o danostima suvremene filozofske hermeneutike. Za njezinu primjenu na tekst Biblije značajni su posebno R. Bultmann, H. G. Gadamer i P. Ricoeur. Bultmann je razradio teoriju egzistencijalne interpretacije novozavjetnih spisa. Takva biblijska hermeneutika trebala bi pružiti kerigmu koja zahvaća ljudsko biće i čini od njega novog čovjeka u njegovoj egzistencijalnoj situaciji. Za Gadamera je hermeneutika dijalektički proces jer shvaćanjem teksta nastaje shvaćanje sebe. Prema Ricœuru bogatstvo simboličkog jezika Biblije neiscrpivo je budući da je to jezik s dvostrukom dimenzijom: usredotočen je na transcendentalnu stvarnost i istodobno čini ljudsku osobu svjesnom duboke dimenzije svojega bića. Takva hermeneutika upućuje na prijelaz od razumijevanja kao načina spoznaje k razumijevanju kao načinu postojanja. G. Ebeling i E. Fuchs s više teološkog polazišta svojom hermeneutikom Riječi ističu da riječ postiže svoje istinsko značenje tek onda kada dosegne one kojima je upućena. Skupina egzegeta iz cijeloga svijeta, tzv. Papinska biblijska komisija, pripremila je 1993. god. dokument Tumačenje Biblije u Crkvi kojim također ističe važnost filozofske hermeneutike i znanstvenih spoznaja u književnosti za biblijsku egzegezu. Taj dokument u većem svojem dijelu donosi opis različitih metoda i pristupa koji se koriste u suvremenoj interpretaciji Biblije, upućuje na njihove mogućnosti i ograničenja. U zadnjim dvjema točkama govori o nekim aspektima koji su karakteristični za katoličku interpretaciju Biblije i o mjestu koje tumačenje Biblije zauzima u životu Crkve. Najraširenija je suvremena znanstvena metoda tumačenja Biblije povijesno-kritička, koja ima trostruko načelo: povijesno – osvjetljuje povijesne procese koji su doveli do nastanka biblijskih tekstova; kritičko – služi se znanstvenim kriterijima, što je moguće objektivnijima, bez apriornih sudova; analitičko – istražuje biblijski tekst na isti način kao što bi istraživala bilo koji drugi drevni tekst. Takvoj metodi priznaje se prvorazredna vrijednost, ali ona nije dostatna jer se dijakronijski zaustavlja na smislu teksta u njegovim povijesnim okolnostima nastanka. S pomoću drugih metoda, tzv. sinkronog usmjerenja, nastavlja se u traženju smisla biblijskog teksta za suvremenog čitatelja. To su metode literarne analize – retorička, narativna i semiotička. U interpretaciji biblijskog teksta ovim metodama očekuje se njihova otvorenost prema povijesti. Semiotička se metoda usto treba osloboditi pretpostavke strukturalizma, koji negira izvantekstualne povijesne subjekte i odnose. Pristupi utemeljeni na tradiciji – kanonski, rabinski, pristup povijesne učinkovitosti teksta – prilaze biblijskim tekstovima u njihovim suodnosima jer su samo kao cjelina svjedočanstvo velike tradicije. Pristupi humanističkih znanosti – sociološki, antropološki, psihološki i psihoanalitički – respektiraju činjenicu da Biblija, premda Božja riječ, nosi psihološke uvjetovanosti različitih autora njezinih spisa. Dva su kontekstualna pristupa biblijskom tekstu: oslobodilački (liberacionistički) i feministički. Oslobodilački pristup nastoji istaknuti u biblijskim utemeljujućim događajima sposobnost i poticaj novim aktualizacijama u sadašnjoj povijesti. Značenje i ulogu žene u Bibliji i početcima Crkve nastoji osvijetliti feministički pristup.

Nijedan pristup i metoda tumačenja Biblije nisu sami dovoljni. Dokument Biblijske komisije odbacuje jedino fundamentalistički pristup Bibliji, koji karakterizira opasnim jer je doslovan, vrsta »intelektualnog samoubojstva«. Suvremene metode tumačenja i pristupa biblijskomu tekstu nose u sebi interkonfesionalnu oznaku. Egzegeti različitih konfesija služe se istovjetnim metodama i pristupima, analogni su im hermeneutički ciljevi i zato mogu biti angažirani na zajedničkim biblijskim projektima.

Biblijski prijevodi

Biblija je danas cjelovito ili dijelom prevedena na većinu jezika svijeta. Najstariji su pokušaji prevođenja Biblije postegzilska parafraziranja hebrejskih tekstova na aramejski jezik, tzv. targumi (postbiblijski hebr. targūmīm, aramejski targū’m prijevod). Targum Onkelos iz II. ili III. st. postao je službeni sinagogalni targum. U III. st. pr. Kr., prema predaji iz Aristejeva pisma, 72 prevoditelja prevode Toru na grčki za kralja Ptolemeja. To je početak prijevoda Septuaginte ili Sedamdesetorice. Ona služi kao polazište verziji Vetus Latina (II. st.), koptskomu (III. ili IV. st.), etiopskomu (IV. st.) i armenskomu (V. st.) prijevodu. Potkraj IV. st. Jeronim je priredio latinski prijevod Biblije, Vulgatu, koja nakon Tridentskoga koncila (1546) postaje službenim tekstom u Katoličkoj crkvi i ostaje u uporabi sve do reformi II. vatikanskoga koncila. Po nalogu pape Pavla VI. priređena je 1979. Nova Vulgata. Zbog značenja i utjecaja biblijskog teksta u kulturi svakog naroda, u priređivanju suvremenih prijevoda Biblije često rade zajednički egzegeti i lingvisti.

Prevođenje Biblije u Hrvata

U hrvatskim krajevima biblijski tekstovi tijekom povijesti prevođeni su na tri narječja: čakavsko, kajkavsko i štokavsko. Pisani su glagoljicom, latinicom, bosančicom i ćirilicom. Najstariji biblijski termini s hrvatskim osobinama jesu bilješke iz XI. i XII. st. na marginama Radonove Biblije. Staroslavenski prijevod Ćirila i Metodija iz IX. st. bio je prihvaćen i među Hrvatima.

Najraniji hrvatski biblijski tekstovi priređivani su za lekcionare, izbor biblijskih čitanja za liturgijske potrebe. Hrvati su u XIII. st. imali liturgijske glagoljske knjige. O tome svjedoči pismo pape Inocenta IV. senjskomu biskupu iz 1248. kojim se otklanja sumnja u pravovjernost takvih knjiga. Tijekom stoljećâ nastajali su lekcionari s dijalektalnim i alfabetskim osobitostima. Očuvani fragment korčulanskog lekcionara iz XIV. st. na čakavskom najstariji je rukopis neke knjige uopće na hrvatskom jeziku. Na čakavskom je i zadarski lekcionar iz XV. st. Sa splitskim Bernardinovim Lekcionarom na čakavskome Hrvati dobivaju 1495. prvu tiskanu knjigu latinicom na hrvatskome. N. Ranjina iz Dubrovnika pripremio je 1508. prvi lekcionar na štokavskom narječju. U XVI. st. pojavljuju se tri protestantske postile redom glagoljicom, latinicom, pa ćirilicom. I. Bandulavić je 1613., imajući za uzor Bernardinov Lekcionar, priredio lekcionar na štokavskom za Bosnu. Lekcionar B. Kašića, autora prve hrvatske gramatike, tiskan je 1641. u Rimu. Zaslugom A. Vramca izlaze 1586. lekcionari na kajkavskom Postila po nedelne dni te Postila po godovne dni. Nedjeljna su čitanja bila popraćena tumačenjem. Raniji kajkavski lekcionari nisu sačuvani. U kajkavskim krajevima bio je prihvaćen osobito lekcionar Szveti Evangeliomi N. Krajačevića iz 1651. Gradišćanski Hrvati dobivaju svoj lekcionar 1732.

Biblijska poetska zbirka psalama prevođena je selektivno za redovnički Mali oficij, no nastali su vrlo rano i cjeloviti prijevodi psaltira. S područja Dubrovnika je tzv. Vatikanski hrvatski molitvenik iz XIV. st. koji je najstariji hrvatski rukopisni oficij s psalmima. God. 1512. tiskan je jedan takav molitvenik kao prva tiskana knjiga na bosančici. U XVI. st. izlaze Psalmi Davidovi Luke Bračanina. I. Gundulić, kao i više pjesnika prije i nakon njega, slobodnije su prepjevali dio ili cijeli psaltir. Prevođenjem psalama i biblijskih tekstova općenito je obogaćivano hrvatsko teološko i drugo nazivlje.

Na hrvatskom području od XV. st. do danas nastalo je najmanje osam cjelovitih prijevoda Biblije na hrvatski jezik, od kojih su četiri u cjelini i tiskana. Za prvi cjeloviti biblijski prijevod na hrvatski dao je nalog 1521. Bernardin Frankopan Grobnički. Za njegovu se Bibliju zanimaju P. Trubar, u predgovoru svojega slovenskog NZ 1557., i Riječanin F. Barbo. Sačuvani su prijevodi Post i Izl u Dubrovniku iz XV/XVI. st. Protestanti P. Trubar, S. Konzul Istranin i A. Dalmatin izdaju u Tübingenu (pa Urachu) Novi zavjet glagoljicom u dva dijela 1562. i 1563., a 1564. i Proroke.

Kada je B. Kašić 1625. započeo s prijevodom SZ, već je imao svoj prijevod NZ. Taj drugi cjeloviti hrvatske prijevod Biblije ostao je u rukopisu. Crkvene su ga vlasti odbile tiskati iz jezičnih razloga. Bio je na narodnome jeziku i latinici, a ne na crkvenoslavenskoj jezičnoj tradiciji. U XVIII. st. S. Rusić priređuje u Dubrovniku Novi Uvjet na narodnome jeziku.

Rukopis trećega cjelovitog hrvatskog prijevoda Biblije, Poljička Biblija, na štokavskoj ikavici, čije je prevođenje počelo 1768., čuva se u arhivu HAZU. M. Jurjetinović-Ivakić Kaštelanin popratio je 1794. svoje Pismo Sveto Staroga Zakona pučkoga razglasa komentarom. M. Vrhovac inicira 1803. kajkavski biblijski prijevod, no posao nije dovršen.

Napokon, kao prvi cjelovito tiskani hrvatski prijevod, izlazi u Budimu u 6 svezaka Sveto pismo… sada u jezik slavno-ilirički izgovora bosanskog prenešeno s paralelnim latinskim tekstom i bilješkama. Prevoditelj toga četvrtoga cjelovitog biblijskog teksta na hrvatski bio je M. P. Katančić.

Oko 30 godina nakon Katančića, 1858–61., Hrvati dobivaju drugi cjelovito tiskani prijevod Biblije u Beču pod naslovom Sveto pismo staroga i novoga uvita u 12 svezaka. Autor ovoga petoga cjelovitog prijevoda, na dalmatinskoj štokavskoj ikavici, bio je I. M. Škarić. Marom B. Šuleka izlazi 1877. pohrvaćeni NZ s Psalmima, a u srodnoj obradbi M. Rešetara 1895. i cijela Biblija Đ. Daničića i V. Karadžića. Iste god. počinje izlaziti u Sarajevu Sveto pismo Novoga zavjeta J. Stadlera u 4 sveska s komentarom. Prijevod V. Čebušnika Sveto Pismo Staroga i Novoga zavjeta, 1811. i 1813., nema cjelovit SZ, a jezično se oslanja na V. Karadžića. Sveto Pismo Novoga Zavjeta F. Zagode iz 1925. priređeno je prema grčkom izvorniku i Vulgati i oslobođeno utjecaja prijevoda V. S. Karadžića.

Između dvaju svjetskih ratova A. Sović prevodi s izvornih jezika cijelu Bibliju. Taj šesti cjeloviti hrvatski prijevod ostaje u rukopisu, ali će biti poslije dijelom upotrijebljen za tzv. Zagrebačku Bibliju.

Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta I. E. Šarića iz Sarajeva sedmi je cjeloviti hrvatski prijevod, treći u cjelini tiskan 1941–42. U prijevodu Lj. Rupčića izlazi 1967. Novi zavjet.

Velik uspjeh doživio je osmi hrvatski prijevod cijele Biblije, četvrti cjelovito tiskan, Biblija: Stari i Novi zavjet, tzv. Zagrebačka Biblija iz 1968. Tekst s izvornih jezika prevelo je više prevoditelja, izdanje su priredili zajednički bibličari i književnici pod uredničkim vodstvom J. Kaštelana i B. Dude. Ta je Biblija postala »koine hrvatskog jezika« (T. Ladan) u okolnostima koje su bile vrlo nepovoljne za taj jezik. S. Grubišić, jedan od prevoditelja Zagrebačke Biblije, izdao je u Chicagu, 1973–84., svoj prijevod SZ, Hrvatsku Bibliju u 8 svezaka, da otkloni »neujednačenosti« Zagrebačke Biblije. Luksuzno izdanje Ilustrirane Biblije mladih iz 1968. doživjelo je desetak izdanja. Sličnu dobru prihvaćenost ima i prijevod Novoga zavjeta B. Dude i J. Fućaka kojega su tekstovi priređivani prvotno za liturgijske potrebe. Taj će NZ 1992. biti popraćen uvodima i bilješkama francuskoga ekumenskog prijevoda Biblije (TOB). Isti će prijevod 1994. nadomjestiti Rupčićev prijevod NZ u Zagrebačkoj Bibliji, koja izlazi s prevedenim uvodima i bilješkama iz La Bible de Jérusalem. Prijevod G. Raspudića Novi zavjet izlazi 1987., a u prijevodu T. Ladana pojavile su se 4 novozavjetne knjige: Evanđelje po Ivanu (1980), Evanđelje po Luki (1985), Evanđelje po Marku (1990), Apokalipsa (1992).

Važnost Biblije prelazi okvire njezine vjerske upotrebe. Biblija, enciklopedija židovske religije, povijesti, filozofije i književnosti, s kršćanstvom i helenizmom dobiva svjetsko značenje. Preko nje su hebrejski, grčki, a i latinski jezik, stil, pojmovi, estetika i moral duboko impregnirali jezike, misaoni svijet i mentalitet europskih narodâ. Biblijski prijevodi postali su temelj i plodno tlo za osnivanje i razvoj pismenosti i književnosti mnogih naroda, pa tako i hrvatskoga. Hrvatsku kulturu, kao i ostale europske kulture, posebice likovne umjetnosti i književnost, nemoguće je razumjeti bez poznavanja biblijskog sadržaja. Terminološki i tematski Biblija je prožela hrvatsku književnost od M. Marulića (Judita u versih harvacki složena, Davidijada) do S. S. Kranjčevića i M. Krleže (Adam i Eva, Saloma).

Biblija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 22.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=7453>.