bibliografija

bibliografija (biblio- + -grafija).

1. Popis bibliografski obrađene građe.

2. Znanstvena disciplina koja se bavi načelima i metodološkim postupcima izradbe različitih vrsta popisa. Bibliografija najprije označava sastavljanje knjiga (u staroj Grčkoj bibliograf je onaj koji prepisuje ili piše knjige), a od XVI. st. do kraja XVIII. st. djelatnost koja se bavi proučavanjem knjiga kao materijalnih predmeta. Diderotova Enciklopedija iz 1751. definira bibliografa kao poznavatelja starih rukopisa i knjiga. Tek je francuski bibliograf i bibliofil Gabriel Peignot (1812) jasno razdvojio bibliografiju od bibliologije, tj. znanosti o knjizi. Međutim još se i danas, naročito u zemljama engleskog jezičnog područja i u Italiji, riječ bibliografija koristi i u značenju bibliologije. Od XVII. st. bibliografija postupno preuzima značenje popisa knjiga i zamjenjuje ranije nazive koji su se koristili za te popise: bibliotheca, catalogus, index, inventarium, registrum, repertorium, thesaurus. Prvi autor koji je uporabio riječ bibliografija da označi popis knjiga bio je Francuz Gabriel Naudé u djelu Bibliographia politica (1633).

Bibliografska djelatnost obuhvaća istraživanje, sabiranje, odabiranje, opisivanje, vrednovanje, klasificiranje i objelodanjivanje knjižne, a u novije vrijeme i neknjižne građe (zvučni zapisi, filmovi, mikrofilmovi, videokasete, magnetski i optički diskovi itd.), sa svrhom da omogući korisnicima brzo pronalaženje bibliografskih podataka koji su im potrebni za znanstveni ili stručni rad ili za koju drugu svrhu.

S obzirom na sadržaj i namjenu obuhvaćene građe, bibliografije mogu biti opće (univerzalne) (uključuju svu građu bez obzira na njezin sadržaj, vrstu, mjesto i vrijeme nastanka) ili specijalne (obuhvaćena građa ograničena je temom, jezikom, vrstom). Prema mjestu nastanka građe, bibliografije se dijele na međunarodne, nacionalne, regionalne i mjesne. S obzirom na vremensko razdoblje u kojemu je nastala građa, bibliografije mogu biti tekuće (popisuju suvremenu građu), retrospektivne (popisuju građu objavljenu u određenome vremenskom razdoblju) ili kumulativne (kombinacija tekuće i retrospektivne). Prema načinu na koji navode građu, dijele se na popisne (o građi se navode samo osnovni podatci), opisne (građa se podrobnije opisuje), analitičke (opis prati i anotacija s analizom sadržaja) ili kritičke (opis građe popraćen je i vrijednosnom ocjenom sadržaja). Primarne bibliografije rađene su uvidom u izvornu građu, dok se sekundarnima nazivaju one za koje su podatci preuzeti iz ranijih bibliografija ili drugih vrela. Česte su i tzv. osobne bibliografije, koje sadržavaju popis radova neke osobe i/ili radova o njoj. Stručne bibliografije popisuju radove iz područja određene struke. Preporučne ili selektivne bibliografije obično sadržavaju izbor najboljih radova o nekom predmetu.

Građa uvrštena u bibliografiju može biti raspoređena po abecedi, strukama, predmetima ili kronologiji. Svaka se bibliografija sastoji od popisa bibliografskih jedinica navedenih u odabranom rasporedu, od dodatnih kazala u kojima se jedinice navode u skraćenom obliku i nekom drugom prikladnom rasporedu te od uputa za uporabu. Bibliografije se objavljuju kao knjige, serijske publikacije, nesamostalni prilozi u knjizi ili časopisu (tzv. skrivene bibliografije), mikrooblici, a u novije vrijeme i kao elektroničke publikacije (na magnetskim vrpcama, kompaktnom disku /CD/ ili kao mrežno dostupne datoteke).

Najstariji popis knjiga otkriven je u sumerskom gradu Nipuru i potječe približno iz 2000 god. pr. Kr. Vrlo je vjerojatno da je to bio katalog knjižnice. U njemu je popisano 87 naslova. Druge knjižnice staroga Bliskog istoka imale su također kataloge, a najpoznatiji je onaj iz knjižnice asirskoga kralja Ašurbanipala u Ninivi. Ipak, prvo djelo koje zaslužuje naziv bibliografije jesu Tablice (Pinakes) grčkog pjesnika Kalimaha, za kojega se vjeruje da je neko vrijeme bio upravitelj znamenite Aleksandrijske knjižnice. To se djelo nije sačuvalo, ali se zna da je imalo 120 knjiga (svitaka) i da je zapravo bilo topografski katalog te knjižnice. Sličan katalog izradio je za knjižnicu u Pergamu Krates iz Mallosa (II. st.). Prvu osobnu bibliografiju sastavio je liječnik Klaudije Galen (II. st.) pod naslovom O vlastitim knjigama (De libris propriis) gdje je popisao djela koja je sam napisao.

U srednjem vijeku najčešće se sastavljaju popisi knjiga pojedinih knjižnica, posebice onih u samostanima i katedralama, a potkraj tog razdoblja sve su češći popisi knjiga u oporukama građana i učenih ljudi. S pojavom tiskane knjige (sredina XV. st.) naglo je porasla u Europi potreba za bibliografskim pomagalima, ponajprije zbog velikog porasta knjižne proizvodnje, a onda i zbog porasta javnih i privatnih knjižnica te broja učenih ljudi koji su željeli biti obaviješteni o knjigama što su se tiskale diljem Europe. Talijan G. Nevizzano skuplja podatke o pravnim knjigama u mnogim europskim knjižnicama i objelodanjuje 1522. prvu pravnu bibliografiju pod naslovom Popis pravnih knjiga dosad izdanih (Inventarium librorum in utroque jure hactenus impressorum). Sadržava podatke o oko 1000 knjiga. U XVI. stoljeću nastaju i druge stručne bibliografije, a javlja se i prva opća bibliografija iz pera švicarskog humanista i prirodoslovca Konrada Gesnera pod naslovom Opća bibliografija (Bibliotheca universalis, 1545). I on je podatke za tu bibliografiju skupljao pretražujući mnoge knjižnice diljem Europe te tako uspio sabrati 12 000 bibliografskih jedinica. Godine 1555. tiskao je Dodatak (Appendix) s još oko 3000 naslova. Gesnerovo je djelo poslije proširivano te je doživjelo nova izdanja. U predgovoru je Gesner izložio načela kojih se držao u pisanju bibliografije, a koja su dugo služila kao putokaz kasnijim bibliografima. Drži se da je Gesner prvi bibliograf u modernom smislu te riječi.

U Engleskoj se u XVI. st. pojavljuju dvije važne bibliografije. Prvu je objelodanio John Bale pod naslovom Illustrium majoris Brittaniae scriptorum … summarium (1548). Tim su djelom udareni temelji retrospektivne nacionalne bibliografije, tj. bibliografije koja nije samo praktični instrument znanstvenog i stručnog rada, već i dokument nacionalne kulture. Njegov mlađi suvremenik J. Pits u svoje djelo O slavnim engleskim piscima (De illustribus Angliae scriptoribus – tiskano 1619., nakon njegove smrti) kao katolik nije uvrstio djela Wycliffea i drugih neprijatelja Katoličke crkve i time je započeo dugi niz bibliografija »očišćenih« od nepoćudnih pisaca i njihovih djela. U polovici XVI. st. Crkva je objelodanila prvo izdanje Popisa zabranjenih knjiga (Index librorum prohibitorum), koji je neka vrsta antibibliografije, jer donosi imena autora i naslove njihovih djela koji se ne smiju čitati. Vrhunac protureformatorskog duha u bibliografiji dostiže isusovac A. Possevino svojom voluminoznom bibliografijom Bibliografija izabranih djela (Bibliotheca selecta, 1595) u kojoj je upozorio čitatelje što treba čitati iz različitih područja znanosti i književnosti. Tim je djelom udario temelje preporučnim bibliografijama koje će postati vrlo popularne u totalitarnim režimima XX. st.

Prve nacionalne bibliografije sastavljaju u XVI. st. i Francuzi. Nezavisno jedan od drugoga, François de La Croix Du Maine i Antoine Du Verdier sastavljaju djelo istog naslova – Francuska bibliografija (Bibliotheque française). Prvi je objelodanio svoje djelo u Parizu 1584., a drugi u Lyonu 1585. Te su dvije bibliografije poslije spojene i nadopunjene te objelodanjene pod istim naslovom u 6 knjiga 1771–73. Važnu nacionalnu bibliografiju objelodanio je 1595. u Londonu tiskar i knjižar Andrew Maunsell pod naslovom Katalog engleskih tiskanih knjiga (Catalogue of English Printed Bookes). Unio je mnoge novine koje će bitno unaprijediti bibliografski opis: autori su poredani po prezimenima, a ne po imenima kako je dotada bio običaj, naslov je potpuniji, ime tiskara i nakladnika postaju obvezatni dio bibliografskog opisa, a isto tako i godina izdavanja i format. Time je definitivno stvoren model koji je utro put bibliografskom opisu što će se u osnovnim crtama zadržati do danas. U XVII. st. javljaju se retrospektivne nacionalne bibliografije i u ostalim europskim zemljama.

Potkraj XIX. st. (1895) dva belgijska odvjetnika (Paul Otlet i Henri La Fontaine) osnivaju u Bruxellesu Međunarodni bibliografski institut koji je trebao izraditi retrospektivnu bibliografiju svih tiskanih knjiga, ali se taj projekt nije mogao realizirati najviše zbog nepostojanja međunarodno prihvaćenih pravila bibliografskog opisa, a i zbog u to vrijeme nedostatne tehničke opremljenosti za prihvat goleme množine podataka. No institut je razvio veliku djelatnost i dao snažan poticaj razvitku bibliografske teorije.

U XX. st. brzina postaje vrlo važnim čimbenikom bibliografskog rada. Tekuće stručne bibliografije, posebno one iz prirodnih znanosti, izlaze u sve kraćim intervalima, a stvaranjem niza novih država nakon II. svjetskog rata bibliografski rad poprima globalne razmjere zahvaljujući najviše nastojanjima UNESCO-a i IFLA-e. Izrada tekućih nacionalnih bibliografija koje prate ukupnu suvremenu tiskarsku i nakladničku produkciju u zemlji postaje obvezom svake zemlje. Iako je prva tekuća nacionalna bibliografija, Bibliografija Francuske (Bibliographie de la France), pokrenuta u Francuskoj još 1811., većina zemalja pokreće kontinuirano izdavanje svoje nacionalne bibliografije u XX. st. Nacionalne tekuće bibliografije smatraju se važnima, jer omogućuju praćenje i stjecanje uvida u stanje u kulturi, znanosti i gospodarstvu u zemlji. Obično ih izrađuje središnja bibliografska ustanova u zemlji, najčešće na temelju zakonske obveze polaganja određenog broja primjeraka svake tiskane publikacije. U nekim pak zemljama nakladnici dobrovoljno predaju primjerke svojih publikacija središnjoj bibliografskoj ustanovi, kako bi podatci o njihovim publikacijama bili objelodanjeni, a publikacije sačuvane za buduće generacije korisnika. Zanimanje za izdavanje nacionalnih tekućih bibliografija posljedica je nastanka međunarodnoga programa Univerzalne bibliografske kontrole (UBC), koji je inicirala IFLA u suradnji s UNESCO-om 1970-ih godina. Cilj je programa učiniti dostupnima bibliografske podatke o svim publikacijama objavljenima u svijetu i omogućiti njihovu razmjenu među bibliografskim ustanovama. Središnja bibliografska ustanova svake zemlje (najčešće je to nacionalna knjižnica) dužna je izrađivati nacionalnu tekuću bibliografiju, kako bi podatci o publikacijama objavljenima u zemlji postali dostupni posvuda u svijetu. U razdoblju između 1990. i 1993. sedam nacionalnih knjižnica iz zemalja Europske unije pokrenulo je zajednički projekt izrade svojih nacionalnih bibliografija na kompaktnom disku. Danas već velik broj zemalja svoje nacionalne bibliografije redovito objavljuje na tom mediju.

Velik broj bibliografija potaknuo je već u XVII. st. izradu bibliografija bibliografijâ. Godine 1664. Francuz Philippe Labbé sastavio je popis bibliografija pod naslovom Bibliotheca bibliothecarum, koji je doživio više izdanja. Mnogo je opširnija bibliografija bibliografijâ Nijemca J. Petzholdta Bibliotheca bibliographica, 1866., a najopširnije je takvo djelo sastavio Th. Besterman Svjetska bibliografija bibliografija (A World Bibliography of Bibliographies, 1939–40), u kojemu je bilo zabilježeno 16 000 bibliografija. U 4. izdanju te knjige (1965–66), koje je imalo 5 svezaka, navedeno je 117 000 naslova bibliografija.

Bibliografija u Hrvatskoj

U Hrvata se prva biobibliografska pomagala javljaju već u XV. st., no prva prava bibliografija je ona koju je sastavio Dubrovčanin Anselm Bandur pod naslovom Numizmatička bibliografija (Bibliotheca nummaria, 1718). Bila je to jedna od prvih numizmatičkih bibliografija u svijetu. Splitski polihistor J. Bajamonti skupljao je podatke za prvu retrospektivnu bibliografiju knjiga dalmatinskih pisaca i djela o Dalmaciji. Skupio je oko 2500 jedinica, ali djelo nije dovršio. Najveći pothvat na polju bibliografije poduzeo je I. Kukuljević Sakcinski. Godine 1860. tiskao je prvu hrvatsku retrospektivnu bibliografiju (Bibliografija hrvatska), a 1863. tiskao je i Dodatak. Za II. svjetskog rata izlazi Hrvatska bibliografija (1941–44). Izrađuje ju Hrvatsko bibliotekarsko društvo u suradnji sa Sveučilišnom knjižnicom u Zagrebu. Nakon II. svjetskog rata JAZU objelodanjuje Hrvatsku bibliografiju u 3 niza: niz A (Bibliografija knjiga), niz B (Bibliografija časopisnih priloga) i niz C (Posebna bibliografska izdanja). Nizovi A i B prestaju izlaziti 1952. Od 1978. nizove A i B preuzima Nacionalna i sveučilišna knjižnica. Jugoslavenski leksikografski zavod u Zagrebu (danas Leksikografski zavod Miroslav Krleža) pokreće 1950-ih godina rad na izradi retrospektivne bibliografije članaka iz serijskih publikacija za područje cijele Jugoslavije. Od 1956. do 1986. tiskano je 14 knjiga. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici od 1936. radi se na hrvatskoj retrospektivnoj bibliografiji, a od 1982–99. tiskan je niz Građa za hrvatsku retrospektivnu bibliografiju knjiga 1835–1940. u 25 svezaka. Bibliografija je popis hrvatskih knjiga i drugih publikacija koje su se u tom razdoblju smatrale knjigama. Kriterij za odabir građe su: hrvatski autor, hrvatski jezik i hrvatski teritorij.

Za razdoblje 1950–90. hrvatska građa obrađena je u tekućoj bibliografiji što ju je izdavao Jugoslovenski bibliografski institut (JBI) u Beogradu, koji je 1949. postao središnjom bibliografskom ustanovom u Jugoslaviji. Na osnovi obveznog primjerka, koji dobiva iz cijele tadašnje države, JBI izdaje od 1950. tekuću bibliografiju Jugoslavije u sveščićima pod različitim naslovima (Bibliografija Jugoslavije – knjige, brošure i muzikalije, 24 sveščića godišnje s autorskim i predmetnim kazalom, Bibliografija Jugoslavije – članci i prilozi u časopisima, listovima i zbornicima), mjesečnik s imenskim i predmetnim kazalom u tri niza: Serija A (za društvene znanosti), B (prirodne i primijenjene znanosti), C (umjetnost, šport, filologija i književnost), te Bibliografija Jugoslavije – serijske publikacije.

Od 1990-ih Hrvatska tekuća nacionalna bibliografija izrađuje se u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu na osnovi obaveznog primjerka. U početku je bibliografija bila tiskana i izlazila je u sveščićima, a od 2002. izlazila je i na CD ROM-u kao kumulativni godišnjak koji je pokrivao razdoblje od 1990. do tekuće godine. Od 2012. Hrvatska nacionalna bibliografija knjiga objavljuje se isključivo na internetu u redovitom mjesečnom ritmu izlaženja, a od 2015. paralelno u istom obliku izlazi i Hrvatska nacionalna bibliografija članaka (bibliografija.nsk.hr).

bibliografija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 17.10.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=7459>.