Böhme [bø:'mə], Jakob, njemački mistik i filozof (Altseidenberg kraj Görlitza, 1575 – Görlitz, 17. XI. 1624). Po zanimanju postolar, potom trgovac. Potaknut prosvjetljenjem u kojem je upoznao »najnutarnjije rađanje božanstva« posvetio se mističnoj spekulaciji. Pod utjecajem različitih shvaćanja, od biblijskih i neoplatonističkih, preko kabalističkih i pansofijskih, do mističkih i Luterovih, razvija gnostičko-metafizičku sliku sveukupne zbilje, nastojeći objasniti mogućnost nastanka svijeta iz apsolutnoga Božjeg jedinstva i odgovoriti na problem prisutnosti zla u svijetu. Boga shvaća kao Netemelj (Ungrund), kao Ništa, u kojem se javlja volja za samospoznajom, čime postaje Pratemeljem (Urgrund) svijeta; svijet ne biva stvoren ni iz čega, nego proizlazi iz Boga kao način njegova postajanja i samospoznaje. Postojanje zla nužno je na svim stupnjevima zbilje jer se bez njega ne bi moglo pokazati dobro; mogućnost zla zasnovana je u samome Bogu, premda je Bog sama dobrota. Spasenje svijeta i pojedinca događa se po Kristu (Bogu Sinu), po kojem se sve vraća Bogu kao svojemu temelju, za što nisu potrebni Crkva i sakramenti. Böhme je do kraja života bio izložen napadima protestantske ortodoksije, ali i podupiran od kruga pristaša, kojima zahvaljuje i svoje ime Philosophus Teutonicus. Glavna djela: Svitanje (Aurora oder Morgenröte im Aufgang, 1612), O rođenju i označavanju svih stvari (Von der Geburt und Bezeichnung aller Wesen, 1622), Mysterium magnum (1623).
