Brando [bræ'ndou], Marlon, američki glumac (Omaha, Nebraska, 3. IV. 1924 – Los Angeles, California, 1. VII. 2004). Njemačko-irskoga podrijetla, odrastao je u nesređenim obiteljskim prilikama, a nakon što je izbačen s vojne akademije 1943. preselio se u New York, gdje je učio glumu kod Stelle Adler na dramskoj radionici (The Dramatic Workshop) Erwina Piscatora pri The New School for Social Research te 1944. debitirao na Broadwayu. U kazalištu je nastupao do 1953., proslavivši se 1947. tumačenjem impulzivnoga grubijana Stanleya Kowalskoga u praizvedbi drame Tramvaj zvan žudnja (A Streetcar Named Desire) Tennesseeja Williamsa u režiji Elije Kazana, demonstrirajući izvanrednu scensku intuiciju i karizmu. Debitiravši na filmu kao ogorčeni paraplegičar u drami Muškarci (The Men, Fred Zinnemann, 1950), Kowalskoga je ponovno utjelovio 1951. u Kazanovoj filmskoj adaptaciji drame, pokazavši do tada na filmu gotovo neviđenu, »sirovu« seksualnost, a s Kazanom je nastavio suradnju u filmovima Viva Zapata! (1952), kao meksički revolucionar Emiliano Zapata (nagrada za najboljega glumca na Canneskom festivalu), te Na dokovima New Yorka (On the Waterfront, 1954), u Oscarom nagrađenoj ulozi naivnoga i etički ambivalentnoga lučkog radnika u sukobu s lokalnim gangsterima. Unatoč karakterističnom nazalnom glasu i sklonosti »naturalističkom« zanemarivanju jasnoće dikcije, tumačenjem Marka Antonija u ekranizaciji Shakespeareova Julija Cezara (Julius Caesar, Joseph L. Mankiewicz, 1953) pokazao je i umijeće tradicionalne deklamacije. Istodobno je ulogom delinkventa u filmu Divljak (The Wild One, László Benedek, 1953) uspostavio novi tip filmske zvijezde, tzv. buntovnika bez razloga, snažno utječući na mladenački senzibilitet i popularnu kulturu toga razdoblja (npr. na imidže Jamesa Deana i Elvisa Presleya). Iako se okušao i u romantičnim te ležernijim ulogama, npr. kao Napoleon Bonaparte u melodrami Désirée (Henry Koster, 1954) i šarmantni kockar u Mankiewiczevu mjuziklu Momci i djevojke (Guys and Dolls, 1955), interpretirao je uglavnom emocionalno rastrgane pojedince koji često propitkuju vlastita načela te se sukobljavaju s nadređenima, npr. američkoga pilota u Japanu koji prkosi vojnoj zabrani međurasnih brakova u filmu Sayonara (Joshua Logan, 1957) i deziluzioniranoga nacističkog časnika u Mladim lavovima (The Young Lions, Edward Dmytryk, 1958), a kao inačicu odmetničke figure utjelovio je osvetoljubiva pljačkaša u vesternu Jednooki Jackovi (One-Eyed Jacks, 1961), koji je i režirao. Popularnost mu je 1960-ih opala – čemu je umnogome pridonijela njegova reputacija teška i katkad nezainteresirana suradnika – no i tada je dao nekoliko složenih kreacija, npr. u filmovima Potjera bez milosti (The Chase, 1966) Arthura Penna, kao principijelni, rezignirani šerif u suvremenome teksaškom gradiću, Odsjaji u zlatnom oku (Reflections in a Golden Eye, 1967) Johna Hustona, kao rigidni južnjački časnik potisnute homoseksualne žudnje, te Queimada (1969) Gilla Pontecorva, kao makijavelistički britanski agent u službi kolonijalnih interesa. Vrhunac kasnije faze karijere ostvario je 1972. ikoničkom ulogom mafijaškoga patrijarha Vita Corleonea u Kumu (The Godfather) Francisa Forda Coppole, nagrađenom Oscarom (koji je odbio primiti u znak prosvjeda zbog položaja američkih starosjedilaca), te kontroverznim tumačenjem rastrojena Amerikanca u aferi s mladom Francuskinjom u Posljednjem tangu u Parizu (L’ultimo tango a Parigi) Bernarda Bertoluccija, oblikujući oba lika s izraženim improvizacijskim segmentima. Nakon netipične, komično stilizirane interpretacije u vesternu Dvoboj na Missouriju (The Missouri Breaks, 1976) A. Penna, zapaženiji mu je nastup u Coppolinu ratnom filmu Apokalipsa danas (Apocalypse Now, 1979), u kojem je lik odmetnutoga pukovnika Kurtza ostvario zlokobnom, gotovo »demonskom« pojavom, a od kasnijih uloga ističu se ona odvjetnika za ljudska prava u Suhoj bijeloj sezoni (A Dry White Season, Euzhan Palcy, 1989) te parodija lika mafijaškoga šefa u komediji Brucoš (The Freshman, Andrew Bergman, 1990). Svojom je pojavom i stilom, zasnovanim na širokom repertoaru razrađenih manirističkih gesta od iznimno uočljivih do prigušenih, snažno utjecao na vodeće glumce kasnijih naraštaja, npr. Warrena Beattyja, Jacka Nicholsona, Roberta De Nira i Seana Penna.
