Buber [bu:'bəɹ], Martin, njemački i židovski filozof (Beč, 8. II. 1878 – Jeruzalem, 13. VI. 1965). Odrastao je u Lavovu, ostavljen očevim imućnim i religioznim roditeljima. Filozofiju je (uz povijest umjetnosti) studirao u Beču, Berlinu, Leipzigu i Zürichu, gdje je doktorirao 1904. Na poziv Theodora Herzla uređivao je cionistički tjednik Die Welt (1901–04); osnovao je te uređivao i mjesečnik Der Jude (1916–24). Bio je profesor religiologije i etike na Sveučilištu u Frankfurtu na Majni (1924–33), socijalne filozofije i sociologije na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu (1938–51) te prvi predsjednik Izraelske akademije prirodnih i humanističkih znanosti. Prevodio je Stari zavjet i bio značajan mislilac hasidizma.
Bavio se uglavnom političkom i duhovnom obnovom židovstva; utemeljio je tzv. filozofiju dijaloga (dijalogika), kojoj je u središtu odnos »Ja i Ti«, tj. čovjekov izravni odnos prema bližnjemu, prema svijetu i Bogu. Povijest filozofije za njega je velika prizornica ljudskoga bijega od antropološki-povijesno shvaćene osamljenosti. Buber poput Helmutha Plessnera (»ekscentrična pozicionalnost« čovjeka) smatra kako »pradistanca« odlikuje čovjekovu situaciju. Antropološku osamljenost, izazvanu njegovim prirodnim položajem, čovjek ne može izbjeći, ali ju može ontološki ukinuti građenjem dijaloškog odnosa s drugim čovjekom; izgradnja takva dijaloga nije prepuštena volji, već je apsolutna nužnost. Tu je osamljenost Buber nastojao prikazati kritikom vlastita doba – odricanje od drugoga u krajnjem se učinku svodi na odricanje od smisla, svijeta i bitka. Čovjekovo povlačenje u sebe, odnosno obraćanje drugomu povrh drugoga, rezultira njegovim odustajanjem od samoga sebe, samogubitkom.
Buber je držao kako Bog nije predmet vjerovanja ni dokazivanja – njemu se možemo samo obraćati; u takvu čovjekovu izravnom razgovoru s Bogom leži osebujnost religije. Obnova društva prema njemu nije moguća reformom institucija, nego putem zauzimanja novoga stava čovjeka prema čovjeku. Iz toga nastaje svojevrsni »utopijski socijalizam« zasnovan na manjim, intimnijim zajednicama pojedinaca, a država se shvaća kao decentralizirana zajednica zajednicâ. U kasnijim antropološkim spisima Buber je razvijao mišljenje da se čovjek nalazi u dvostrukom kretanju (»pradistanciranje«, tj. »stupanje-u-odnos«): jedino čovjek »ima svijet« u kojem »stanuje«, a stvarajući taj novi, samostalni svijet, i on se osamostaljuje. Glavna djela: Ja i Ti (Ich und Du, 1923), Problem čovjeka (Das Problem des Menschen, 1948), Pradistanca i odnos (Urdistanz und Beziehung, 1951), Slike dobra i zla (Bilder von Gut und Böse), Hasidska poruka (Die chassidische Botschaft), Između društva i države (Zwischen Gesellschaft und Staat), sve 1952., Čovjek i njegova prilika (Der Mensch und sein Gebild, 1955), Krivnja i osjećaji krivnje (Schuld und Schuldgefühle, 1958), Logos: dvije rasprave (Logos: zwei Reden, 1962).
