STRUKE:

Budva

Budva, grad, luka i općinsko središte na Jadranskoj obali, Crna Gora; 13 278 st. (2011). Sastoji se od Staroga grada unutar zidina iz venecijanskoga doba i novijeg naselja u Budvanskome polju. Sačuvane su zidine iz XV. st., crkva sv. Ivana Krstitelja (VII. st.; prije katedrala), crkva sv. Marije (Santa Maria in Punta; 840., poslije pregrađivana) i dr. Ostatci nekropole stare Budve s grobovima iz VI. st. pr. Kr. do kasne antike. Od ranoga srednjega vijeka važno sjedište Katoličke crkve (biskupija ukinuta 1828). Razvijen kupališni turizam (Budvanska rivijera; Bečići, Petrovac, Sveti Stefan). U okolici uzgoj mediteranskih kultura (smokva, agrumi, maslina). – Prvotno ilirsko naselje, u V. st. pr. Kr. spominje ga Sofoklo. Ondje se rano razvio grčki emporij koji se u pol. IV. st. pr. Kr. spominje kao grčka kolonija Βουϑόη, Βουϑοίη (Bouthóē, Bouthoíē). Godine 168. došla je pod rimsku vlast i spominje se kao oppidum civium Romanorum, potom kao Butua. Nakon propasti Rimskoga Carstva bila je pod bizantskom vlašću, a 841. i 867. napadali su je i pustošili Saraceni. U srednjem vijeku zvala se Civitas antiqua. Pripadala je bizantskoj temi Dalmaciji, Duklji, Raškoj, Zeti, a od 1360. kao njezini gospodari smjenjuju se Balšići, Crnojevići, Sandalj Hranić, Đurađ Stracimirović, Balša III. i Đurađ Branković. Pod vlašću Mletačke Republike bila je od 1442. do 1797. i za to vrijeme imala je uređenje, slično ostalim primorskim gradovima, s knezom i Velikim vijećem. Poslije su je okupirale Austrija (1797–1806), Rusija (1806–07), Francuska (1807–14), a zatim je pripadala Austriji. Crnoj Gori pripala 1918., od 1941. pod talijanskom, a 1943–44. pod njemačkom okupacijom. Teško stradala za potresa 1979. Najjužniji grad hrvatskog etničkog i kulturnog područja na istočnojadranskoj obali.

Budva. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2018. Pristupljeno 21.11.2018. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=9999>.