struka(e): | |
ilustracija
AZIJA
ilustracija
AZIJA, Annapurna, Nepal
ilustracija
AZIJA, bengalski tigar
ilustracija
AZIJA, Daleki istok, geopolitički odnosi (1999)
ilustracija
AZIJA, džamija u Bandar Seri Begawanu, Brunei
ilustracija
AZIJA, ginkgo
ilustracija
AZIJA, gradski promet, Dhaka, Bangladeš
ilustracija
AZIJA, gustoća naseljenosti
ilustracija
AZIJA, Hong Kong
ilustracija
AZIJA, jezici
ilustracija
AZIJA, jugoistočna, geopolitički odnosi (1999)
ilustracija
AZIJA, kineske kuće, Singapore
ilustracija
AZIJA, Kineski zid u pokrajini Shanxi, Kina
ilustracija
AZIJA, kraljevska kobra
ilustracija
AZIJA, krševiti predio kraj Guilina, Kina
ilustracija
AZIJA, Kuching, Sarawak, Malezija
ilustracija
AZIJA, lori
ilustracija
AZIJA, ljetna palača Ishak-paše kraj Doğubayazita, Turska
ilustracija
AZIJA, manastir sv. Katarine, Sinaj, Egipat
ilustracija
AZIJA, Mauzolej Gur Emir, Samarkand, Uzbekistan
ilustracija
AZIJA, most preko rijeke Gilgit, Pakistan
ilustracija
AZIJA, nacionalni park Göreme, Turska
ilustracija
AZIJA, orangutan
ilustracija
AZIJA, otok Bohol, Filipini
ilustracija
AZIJA, pagoda Kyaikpun, Bago, Mjanmar
ilustracija
AZIJA, palača imama Jahje, Sana, Jemen
ilustracija
AZIJA, palača Potala, Lhasa, Tibet, Kina
ilustracija
AZIJA, prozorske dekoracije na kraljevskoj palači, Bangkok, Tajland
ilustracija
AZIJA, rijeka Yen u provinciji Hoa Binh, Vijetnam
ilustracija
AZIJA, rižina terasasta polja, Indonezija
ilustracija
AZIJA, Seul, Južna Koreja
ilustracija
AZIJA, Sinaj, Egipat
ilustracija
AZIJA, srednja i južna, geopolitički odnosi (1999)
ilustracija
AZIJA, stado jakova, istočni Tibet, Kina
ilustracija
AZIJA, stanovništvo, bangladeški studenti na tečaju bojenja tkanine, Dhaka
ilustracija
AZIJA, stanovništvo, budistički svećenik, Lhasa
ilustracija
AZIJA, stanovništvo, Korejanac u tradicionalnoj nošnji
ilustracija
AZIJA, stanovništvo, Malajac
ilustracija
AZIJA, stanovništvo, Palestinka iz Nazaretha
ilustracija
AZIJA, stanovništvo, plesačica s Balija
ilustracija
AZIJA, stanovništvo, Tajvanke
ilustracija
AZIJA, stanovništvo, Tokijci ulaze u podzemnu željeznicu
ilustracija
AZIJA, stanovništvo, Židov iz Jeruzalema
ilustracija
AZIJA, varani
ilustracija
AZIJA, vrhovi Baltoro, Pakistan
ilustracija
AZIJA, vulkan Bromo na otoku Javi, Indonezija
ilustracija
AZIJA, zen-budistički vrt, Kyoto, Japan
ilustracija
AZIJA, Zid plača, Jeruzalem, Izrael
ilustracija
AZIJA, Zlatni paviljon, Kyoto, Japan

Azija, najveći kontinent na Zemlji. Ime potječe od semitske riječi Açu, što je u asirskom jeziku značilo istok. Grci su tu riječ preuzeli od Feničana, a Rimljani od Grka.

Azija obuhvaća 44 472 097 km² ili 8,7% Zemljine površine, odnosno 29,8% kopna. Na sjeveru je okružena Sjevernim ledenim morem (Arktički ocean), na istoku i jugu Tihim i Indijskim oceanom, od Afrike je razdvaja Crveno more i Sueski kanal, a od Europe Egejsko, Mramorno i Crno more te Kaspijsko jezero. Kopnenu granicu između Europe i Azije tvori gorje Ural, donji tok rijeke Urala (po nekim autorima Embe), odnosno Žema, i Kumo-manička udolina (po nekima Kavkaz). Najsjeverniji je njezin rt Čeljuskin (77°43′N), najjužniji Buru (1°16′N) na Malajskom poluotoku, najistočniji Dežnjev (169°40′W), a najzapadniji rt Baba (26°04′E) u Maloj Aziji. Od sveukupne površine na poluotoke otpada 18,5%, a na otoke 6%. Prvim geografskim spoznajama o azijskom kopnu, prije nama poznatih otkrića, raspolagali su Asirci, Babilonci, Indijci, Kinezi, Egipćani i dr. Grčko-perzijski ratovi, osvajanja Aleksandra Velikoga, pomorska trgovina Egipćana, doprema kineske svile Putem svile kroz srednju i zapadnu Aziju i ratni pohodi Rimljana pridonijeli su upoznavanju azijskoga prostora. Prve podrobnije podatke o srednjoj Aziji i Mongolima Europa je dobila u XIII. st. Nakon turskog osvajanja Levanta (prekid trgovačkih razmjena između europskih i azijskih zemalja) nastoji se naći nov put do Azije.

Građa i reljef

U geološkom stvaranju azijskoga kontinenta sudjelovala su tri prakontinentska bloka: Angara ili Sibirska ploča, Sinijska ploča i Južno kopno ili Gondvana. Te su paleogeografske cjeline poslije spojene mlađim nabranim gorjem. Između Gondvane na jugu i Angare i Sinijske ploče na sjeveru, pružalo se more Tetis, koje je tijekom tercijara nestalo. Od njegovih sedimenata nabiranjem su nastala velika europska i azijska mlađa gorja. Kaledonskim nabiranjem u siluru i devonu nastalo je Sajansko gorje (3491 m) i gorje oko Bajkalskog jezera, a hercinskim nabiranjem potkraj paleozoika Ural (1894 m) i Altaj (Beluha, 4506 m), zatim Jablanovska i Stanovojska gorja, Sichuanske Alpe, Anatolsko i Anadirsko gorje. Za najmlađeg alpskog nabiranja (najintenzivnije sredinom tercijara) nastali su planinski lanci koji se pružaju od Male Azije preko Armenskog i Iranskoga gorja, Hindukuša (7690 m), Pamira, Himalaje (najviši vrh Mount Everest 8848 m) i burmanskih gorja u Indoneziju. U isto doba nastali su Verhojansko i Kolimsko gorje i Kamčatka (4750 m). U tom su pojasu tektonski procesi znatni (sutok euroazijske s indijskom i arabijskom tektonskom pločom), što dokazuju česti potresi i aktivni vulkani. Mlada nabrana gorja zatvaraju sa starima velike unutarnje zavale: Tarimsku zavalu, Džungariju, Gobi i dr. Ravnice obuhvaćaju oko 25% ukupne površine; izdvaja se Zapadnosibirska nizina s Turanskom nizinom na jugu.

Otkrića

oko 500. pr. Kr. Hekatej iz Mileta izvješćuje o zemljama pod perzijskom vlašću; prvi spominje Indiju.
oko 450. pr. Kr. Herodot iz Halikarnasa putuje po većem dijelu Perzije.
oko 327. pr. Kr. Aleksandar Veliki dopire s vojskom u Indiju preko rijeke Inda.
oko 100. pr. Kr. Hipal prvi iskorištava izmjenu monsuna za plovidbu između Crvenoga mora i Indije.
oko 160–180. Ptolemej izdaje djelo u kojem je sakupljeno gotovo cijelo znanje staroga vijeka o Aziji.
XII. st. Trgovci iz Novgoroda preko Urala odlaze u »Jugorsku zemlju«.
1253–55. W. Rubruk odlazi u diplomatsku misiju mongolskomu kanu Mangu na Karakorum.
1271–95. M. Polo dolazi u Kinu.
1325–49. Ibn Batuta putuje po Bliskom istoku, Indiji, Malajskom arhipelagu i Kini.
1466–72. A. Nikitin otkriva dijelove zapadne Azije i Indije.
1497–98. Vasco da Gama otkriva morski put u Indiju oko Rta dobre nade.
1516–17. F. P. de Andrade otkriva otoke Ryukyu i pristaje u Cantonu (Guangzhou).
1521. F. Magellan na putu oko svijeta dolazi do Filipina.
1543. Portugalci se prvi put iskrcavaju u južnom Japanu.
1581–84. Jermak Timofejevič prodire u zapadni Sibir; početak osvajanja Sibira.
1633–36. I. I. Rebrov otkriva rijeke Janu i Indigirku.
1644. V. D. Pojarkov dopire do Amura.
1648. S. I. Dežnjev otkriva sa sjevera Beringov prolaz.
1697–99. V. V. Atlasov istražuje Kamčatku.
1725–30. V. J. Bering dolazi s juga do Beringova prolaza.
1733–43. Bering, Čirikov i Spanberg istražuju i kartografiraju sibirsku sjevernu obalu.
1787. J. F. La Pérouse istražuje obale Dalekog istoka.
1808. W. S. Webb otkriva izvore rijeke Gangesa.
1829. A. von Humboldt putuje Sibirom do Altaja, Džungarije i kirgiskih stepa.
1835–48. F. W. Junghuhn istražuje Javu i dijelove Sumatre.
1844–86. R. E. Huc i J. Gabet dolaze do Pekinga preko Tibeta.
1854–62. A. R. Wallace putuje Malajskim arhipelagom.
1856. H. i R. Schlagintweit preko Himalaje, Karakoruma, Tibeta i Kunluna dolaze do Tarimske zavale.
1861–63. A. Bastian putuje po poluotoku Indokini i po Malajskom arhipelagu.
1864–86. P. Kropotkin istražuje istočni Sibir i Daleki istok.
1868–69. A. P. Fedčenko istražuje sr. Aziju.
1868–72. F. Richthofen istražuje istočnu Kinu.
1870–73. N. M. Prževaljski putuje kroz sr. Aziju, istražuje gorje Kunlun, izvorište rijeke Huang i dr.
1876–99. G. N. Potanin istražuje Mongoliju, Tibet i istočnu Kinu.
1894–1935. S. Hedin istražuje sr. Aziju: Pamir, Takla‑Makan, sjev. Tibet, Karakorum, otkriva Transhimalaju, izvore rijeka Brahmaputre, Sutleja i Inda.
1900–01. A. Stein istražuje Tarimsku zavalu.
1905–06. C. G. Bruce i A. H. Layard istražuju Kašmir, Tibet, Kunlun i pustinju Gobi.
1943. Sovjetska ekspedicija osvaja vrh Pobjedu u Tian Shanu.
1953. E. Hillary i N. Tensing prvi osvajaju Mount Everest na Himalaji, najviši vrh na Zemlji. H. Buhl osvaja vrh Nanga Parbat na Himalaji.

Klima

Nad područjem sjeverne Azije zimi se stvara vrlo visok tlak zraka (anticiklona) sa središtem oko Bajkalskog jezera u istočnom Sibiru. Iz tog područja prema jugoistoku puše hladan zimski monsun, koji u istočnom primorju stvara oštru klimu. Peking zbog toga u siječnju ima prosječnu temperaturu –4,7 °C, a u Guangzhouu padne prigodice i snijeg. Prosječna zimska (siječanj) temperatura iznosi u istočnom Sibiru od –35 do –50 °C (apsolutni minimum –67,8 °C), a srpanjska u stepskim krajevima 24 do 25 °C, na krajnjem sjeveru 1 do 2 °C. Klimatska barijera, koju tvori Himalaja, priječi da hladan zrak prodre u Indiju. Japanskim otocima i Taiwanu on donosi kišu. Indonezijsko otočje u to doba prima zenitske kiše. Ljeti ugrijavanjem kopna nestaje sibirska anticiklona. Nad Mongolijom i južnom Kinom stvara se nizak tlak zraka (ciklona). Prosječna ljetna (srpanj) temperatura kreće se od 10 °C na sjeveroistočnim obalama kontinenta do 30 °C u sr. dijelovima na zapadu; u pustinjama Thar i Takla-Makan ona iznosi i 50 °C. U Indiji ljetni monsun donosi goleme količine kiše (u Cherrapunji padne prosječno godišnje do 12 000 mm oborina). U doba izmjena monsuna pojavljuju se često tajfuni (obala Bengalskoga zaljeva, južna Kina, Koreja, južni Japan, Filipini). Pacifičko otočje ima mala kolebanja temperature i obilje oborina. Jugozapadna Azija ljeti dolazi pod utjecaj Sahare i Sredozemlja. Suha zona u Aziji obuhvaća, nastavljajući se na afričku suhu zonu, Arabiju, Iran, Turansku nizinu, Tibet i Mongoliju. Ondje prosječna godišnja količina oborina iznosi 100 mm pa i manje.

Vode

Azijske se rijeke dijele na 4 slijeva. Slijevu Sjevernoga ledenog mora (Arktički ocean) pripada 39,6% od ukupne azijske površine s koje rijeke otječu prema moru, slijevu Tihog oceana 32,6%, Indijskog oceana 25,7%, Sredozemnoga mora 2,1%. Gotovo 11% kontinenta obuhvaća endoreično područje, tj. takvo koje nema otjecanja k moru. U Sjeverno ledeno more utječu Ob s Irtišem, Jenisej s Angarom, Lena s Aldanom, Jana, Indigirka i Kolima. Najviši im je vodostaj za kopnjenja snijega (nivalni režim). U Tihi ocean utječu rijeke Anadir, Amur sa Sungarijem i Usurijem, Huang, Yangtze, Hsi, Crvena rijeka, Mekong i Chao Phraya, a u Indijski ocean Salween, Ayeyarwaddy (Irrawaddy), Brahmaputra, Ganges, Ind, Godavari, Krishna, Narmada, Shatt al-Arab (Tigris i Eufrat). Rijeke Tihog i Indijskog oceana teku kroz monsunske krajeve, pa im je zbog toga najviši vodostaj u doba kišnoga monsuna (pluvijalni režim). U Sredozemno more utječe nekoliko rijeka iz Male Azije i zapadnoga Kavkaza, koje također imaju pluvijalni režim. Endoreično područje obuhvaća Turansku nizinu, Iransko visočje, istočnu Armeniju, srednju Aziju, unutrašnjost Saudijske Arabije i Sirije. U tom području rijeke utječu u zatvorena jezera (Sir-Darja, Amu-Darja, Ural, Tarim, Ili) ili se gube u pustinjama i stepama. Najvažnija azijska jezera nalaze se u Aralsko-kaspijskoj zavali (Kaspijsko, Aralsko i Balqaško) i na Tibetskoj visoravni. Bajkalsko jezero (duboko 1642 m) najdublja je kriptodepresija na Zemlji.

Biljni pokrov

U Aziji su dva florna carstva: hladna, umjerena i suptropska područja pripadaju holarktičkomu flornomu carstvu, a južni tropski dio paleotropskom carstvu.

Holarktičko florno carstvo

Holarktičko florno carstvo raščlanjeno je na pet biljnogeografskih područja: eurosibirsko-sjevernoameričko, kinesko-japansko, aralsko-kaspijsko ili srednjoazijsko, sredozemno (mediteransko) i paleoaridis. Sjeverni dio Azije, s više ili manje hladnom klimom, pripada eurosibirsko-sjevernoameričkom području, za koje je značajan zimski prekid vegetacije. Ondje se razlikuju dva glavna vegetacijska pojasa: arktički pojas ili pojas tundre, koji na površini od oko 3 milijuna km² zauzima najsjeverniji dio Azije, i šumski pojas, koji se prostire na površini od gotovo 9 milijuna km², južno od prvoga. U arktičkom je pojasu razvijena jednolična vegetacija tundrâ, sastavljena od lišaja, mahovina i nekih vrsta grmolikih polarnih vrbȃ (npr. Salix polaris, S. lapponum) i brezȃ (npr. Betula nana). Za šumski su pojas značajne crnogorične šume, koje obuhvaćaju velika prostranstva. Sastoje se od više vrsta smreka, jela, ariša i borova, stvarajući u najvećem, središnjem dijelu toga vegetacijskog pojasa prave prašume, tajge. Zapadnosibirska je tajga vlažna i močvarna, a istočnosibirska suha. Bjelogorične šume ograničene su samo na neka najjužnija područja u zapadnim i najistočnijem dijelu Sibira. Područje jugoistočnoga dijela Azije (Poamurje, južni dio Sahalina, Japan, Koreja, južna Mandžurija, kineska pokrajina Yünnan i Mjanmar s istočnim dijelom Himalaje) pripada kinesko-japanskoj regiji holarktičkoga područja s bogatom florom, koja je velikim dijelom sastavljena od biljaka zaostalih iz tercijara. Bogatstvom flore odlikuju se osobito neki dijelovi Himalaje, s velikim brojem zimzelenog drveća i grmlja (npr. magnolija, rododendron, kamelije). Od velikog broja endemskih biljaka u toj je regiji najvažniji živi fosil ginko (Ginkgo biloba). Područje zapadnoga Sibira, unutrašnjost Male Azije te Iran, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan, Uzbekistan, Tibet i Mongolija pripadaju aralsko-kaspijskoj ili srednjoazijskoj regiji holarktičkoga područja. Biljni svijet te regije prilagodio se suhoj, kontinentskoj klimi, koja uvjetuje dvokratni godišnji prekid vegetacije: zimski i sušni. Vegetacija se sastoji od stepa, kamenjara, pješčara i slanih polupustinja; rijetke šume nalaze se samo na vlažnim područjima uz rijeke ili u višim planinskim dijelovima. Sredozemna regija i regija paleoaridisa imaju razmjerno malu važnost u sveukupnome biljnom pokrivaču kontinenta. Sredozemnoj pripadaju samo zapadni primorski krajevi od Male Azije do Izraela; u njima je u nižem pojasu razvijena zimzelena vegetacija tvrda lišća, a u višem vegetacija bjelogoričnih šuma, libanonskog cedra i nekih vrsta jela. Regija paleoaridisa obuhvaća jugozapadni dio Azije, od Mezopotamije do jugozapadnoga kraja Arabije a na istok do sjeverozapadnoga dijela Indije. Kao nastavak Sahare i ona je najvećim dijelom bez vegetacije. Samo oaze imaju bujniju vegetaciju, u kojoj je glavna biljka datulja.

Paleotropsko florno carstvo

Paleotropskom carstvu pripadaju: indo-afričko i malezijsko područje. Prvo obuhvaća dio jugozapadne Arabije i Indiju, a druga Indokinu i Malajski arhipelag. Vegetacija toga velikog područja ovisi u najvećoj mjeri o količini oborina. Najznačajniji je tip tropska kišna šuma koja u svojem prvotnome bujnom sastavu obiluje drvolikim papratima, palmama, bambusima, mnoštvom epifita i lijana. Drugi je značajan tip vegetacije toga područja monsunska šuma, u krajevima gdje se pod utjecajem monsuna izmjenjuju sušna i kišna godišnja razdoblja. U njezinu sastavu ističu se sandal, cedar i tikovo drvo (Tectona grandis). Manje su raširene savane i savanske šume. U obalnome pojasu, osobito na muljevitim ušćima velikih rijeka, razvijena je vegetacija mangrova. Iz autohtone azijske vegetacije potječu mnoge kulturne biljke kao npr. pšenica, ječam, proso, riža, neke mahunarke (soja), taro, trešnja, breskva, banana, mango i vinova loza.

Zemljoradnja, stočarstvo i šumarstvo znatno su izmijenili izgled prirodnoga azijskoga biljnog pokrivača, koji je najočuvaniji na Tibetskoj visoravni i u planinskim lancima Indokine i središnje Azije. Južni Sibir i sjeverni Kazahstan izmijenjeni su zbog golemih područja zasijanih pšenicom, kukuruzom i ječmom, a monsunska područja Indije, Indonezije, korejskoga poluotoka i Japana zbog područja pod rižom. Velik je utjecaj navodnjivanja suhih područja Mezopotamije, središnje Azije, doline Inda i razasutih oaza. Pretjerana ispaša stoke važan je činitelj dezertifikacije u širokim pojasima stepa i pustinja od Arapskoga poluotoka do pustinje Gobi. Razina Aralskoga mora znatno je snižena zbog neprimjereno primijenjenog navodnjivanja a tlo je zaslanjeno na velikom prostoru.

Životinjski svijet

Azija sjeverno od Himalaje, s dijelovima zapadne Azije i većim dijelom istočne Azije, pripada palearktičkomu (pot)području holarktičkoga zoogeografskog područja. Azija južno od Himalaje naziva se orijentalnim ili indijskim područjem.

Palearktičko područje

Većina životinja tundre, uključujući soba, arktičkoga zeca, arktičku lisicu, vuka te mnogobrojne ptice, žive ondje samo ljeti, a u jesen sele. Ondje ima snježnica, mnogo vrsta šljukarica, arktičkih sokolova, škanjaca gaćaša i pomornika, kao i nekoliko vrsta gusaka i pataka te ronaca.

Fauna tajge mnogo je bogatija. Ondje su mrki medvjed, vuk, žderonja, vidra, zerdav, samur, ris, jelen, sob, kunić i nekoliko vrsta vjeverica. Od ptica ondje žive različite vrste tetrijebova i djetlića, krstokljun, čižak, jurčica, crvenvoljka, mali drozd, sibirska šojka. Uz uobičajene slatkovodne ribe, sjevernoazijske rijeke naseljava i nekoliko vrsta jesetri i kečiga. Bajkalsko jezero ima raznolik životinjski svijet s mnogo endema i jednom vrstom tuljana.

U stepi žive mnogi glodavci poput skočimišâ, svizaca, pikâ, a od većih životinja velik broj antilopa. Tipične su ptice droplje, trkuše, sadže, pupavci, zlatovrane, pčelarice, piljak i bregunica. Divlje ovce i koze žive u planinama i na visoravnima sjeverno od Himalaje. Tibet je dom divljega jaka.

Sibirski se tigar iz Sibira, Mandžurije i Koreje proširio u cijelu jugoistočnu Aziju i sjevernu Indiju. Veliki panda naseljava niži planinski rub Kine na granici s Tibetom. Mali panda himalajska je životinja. Rijeke jugoistočne Azije i južne Kine udomljuju većinu pripadnika porodice šarana, od koje su uzgojeni različiti oblici zlatnih ribica.

Orijentalno područje

Životinjski svijet suhih predjela čine uglavnom oblici srodni onima iz suhih dijelova etiopskog i palearktičkog područja. U ostalim dijelovima obični su majmuni. Čovjekoliki majmuni (giboni, orangutan) nalaze se samo u tropskim kišnim šumama. Tigar se nalazi od Himalaje do Sumatre, Jave i Balija. Mnogobrojne su cibetke i mungosi, a prugasta hijena ograničena je na sušnija područja. Leteće i obične vjeverice česte su u šumovitim dijelovima. Poznata su goveda gaur i banteng, crna antilopa, nilgaj ili plavi bik i indijska četveroroga antilopa, kao i jeleni: muškatni, sambar i muntjak te patuljasti jeleni (Tragulus sp). Ondje žive također indijski nosorog i dvorogi nosorog te indijski tapir i indijski slon. Ljuskavci su karakteristični za to područje. Zebu (Bos indicus) udomaćen je u Indiji kao i indijski bivol.

Od ptica su za to područje značajni paun, mnogobrojne vrste fazana, divlja perad, golubovi, papige, vodomari, kljunorošci, orlovi, bukoči, sokolovi, jastrebovi, lunje, škanjci, lešinari, djetlići, barbeti (Capitonidae), pčelarice, zlatovrane, drongi (Dicruridae), muharice, bulbuli (Picnonotidae), krojačice, vuge, krupnokljunke, žličarke, ždralovi i galebovi.

Od gmazova i vodozemaca ondje žive krokodili, gavijal, slatkovodne i kopnene kornjače, gušteri, leteći gušteri, zmije (krait, kobre i Russellova ljutica). Žabe su i gubavice mnogobrojne.

Od riba su tipične labirintnjače kojima pripadaju penjač (anabas) i gorami (Osphronemus gorami).

Kukci, škorpioni, pauci i grinje, mekušci i drugi beskralježnjaci nastanjuju područje u velikom broju. Veliki leptiri, srodni lastinrepcima, tipični su. Ondje dolaze gotovo sve poznate porodice škorpiona.

Uništavanjem staništa, lovom, širenjem poljoprivrednih površina, intenzivnom ispašom zbog uzgoja stoke, zagađivanjem okoliša istrijebljene su po jedna podvrsta tigra, medvjeda i konja te po jedna vrsta vuka, jelena, magarca i konja, 9 vrsta ptica (među kojima i sirijski i kineski noj) i jedna vrsta žabe.

Ugrožene su vrste: veliki panda, orangutan, tigar, dvogrba deva, snježni leopard, jednorogi nosorog, azijski lav, azijski slon, pigmejski lori, sibirski bijeli ždral, japanski makaki i divlji jak.

Stanovništvo

Stanovništvo Azije (3460 milijuna, 1995. god., ili 78 st./km²) koncentrirano je u jugoistočnom dijelu kontinenta (monsunska Azija), gdje na 12,5 milijuna km² živi gotovo 90% ukupnog broja stanovnika. To je područje najveće koncentracije stanovništva na Zemlji (na 8% kopnene površine 50% stanovništva). Regionalna gustoća naseljenosti od 300 do 500 i više stanovnika na 1 km² česta je u Hindustanskoj nizini, na Malabarskoj obali, u južnoj Kini (s dolinom Yangtzea), Japanu i na otoku Javi. Gusto naseljeni prostori obuhvaćaju manji dio azijske površine. Veći je dio rijetko naseljen (prosječno manje od 10 st./km²). Najslabije su naseljena središnja visoka gorja, tundre i tajge u sjevernoj te pustinje u sr. i jugozapadnoj Aziji.

U gospodarskoj strukturi stanovništva uglavnom prevladava poljoprivredno stanovništvo (u Butanu oko 87%, Nepalu 81%, Laosu 72%, Mjanmaru i Kambodži 69%, Afganistanu 67%, Bangladešu 65%, Indiji 61%, Kini 54%, Tadžikistanu 51%), osobito u najmnogoljudnijim državama (Kina, Indija). Agrarna prenaseljenost plodnih područja jedan je od osnovnih uzroka unutarnjih i vanjskih migracija stanovništva. Nakon II. svjetskog rata, na azijskome kopnu započeo je ubrzan proces urbanizacije, odnosno velikih migracija iz sela u grad. Sedamdesetih godina XX. st. Azija je imala 44 milijunska grada, a devedesetih 123. Najveći su (šire gradsko područje): Mumbai (Bombay; 15,1 milijuna st., 1995), Tokyo (11,8 milijuna st., 1995), Calcutta (11,7 milijuna st., 1995), Teheran (Tehrān; 11,0 milijuna st., 1995), Seoul (Seul; 10,2 milijuna st., 1995), Karachi (9,9 milijuna st., 1995), Delhi (9,9 milijuna st., 1995), Manila (8,6 milijuna st., 1994), Jakarta (8,2 milijuna st., 1990), Istanbul (Carigrad; 7,6 milijuna st., 1994), Shanghai (7,5 milijuna st., 1991), Peking (7,0 milijuna st., 1990), Dhaka (6,1 milijuna st., 1991), Chennai (Madras; 5,9 milijuna st., 1991), Tianjin (5,8 milijuna st., 1991), Lahore (5,1 milijuna st., 1995) i dr. Najviši udio (97,0% st.) gradskog stanovništva imaju (1995): Singapur (100% st., 1996), Kuvajt (97,0% st.), Izrael (91,0% st., 1996), Bahrein (90,3% st.), Libanon (87,2%), Ujedinjeni Arapski Emirati (84,0% st.), Južna Koreja (81,0% st.), Saudijska Arabija (80,2% st.), Jordan (78,6%), Japan (77,6% st.) i dr.

Premda više azijskog stanovništva živi na selu negoli u gradovima, seosko stanovništvo prevladava samo u 19 zemalja (40%), najviše (1995) u Butanu (93,0% st.), Omanu (86,8%), Nepalu (86,0%), Tajlandu (81,9% st., 1994), Bangladešu (81%, 1991), Afganistanu (80,0% st.), Vijetnamu (79,2% st.), Kambodži (79,0% st.), Laosu (78,0% st.), Indiji (73,2% st.), na Maldivima (73,0% st., 1996), u Kini (71,4% st., 1994), Tadžikistanu (71,7%), Pakistanu (68,5% st.), Indoneziji (65,0% st.), Kirgiziji (64,9% st.), Uzbekistanu (61,3% st.) i dr.

Azijsko stanovništvo ima složenu etničku, jezičnu i religijsku strukturu. Mozaik specifičnih azijskih etničkih elemenata najizrazitiji je u jugoistočnoj Aziji (prava Azija), gdje prevladavaju dva jaka azijska kulturna kruga, indijski i kineski. Velika etnička šarolikost azijskog stanovništva uvjetuje prisutnost mnogobrojnih jezičnih skupina: indoeuropske, indo-iranske, dravidske, australo-azijske, sino-tibetske, kavkaske, semitsko-hamitske, uralske, altajske, paleosibirske, korejsko-japanske i dr.

Prema broju sljedbenika najjače su religije hinduizam (Indija), budizam (Kina, Indokina, Japan, Koreja), islam (jugozap. Azija, Pakistan, Indonezija), konfucijanizam (Kina), lamaizam (Tibet) i šintoizam (Japan).

Na teritoriju Azije nalazi se 47 država, velik dio Rusije, dio Egipta (Sinaj i Gaza); britanski su posjedi otoci u Indijskom oceanu (Chagos, Diego Garcia, Pero Banhos i dr.), portugalski Macao i australsko otočje Cocos (Keeling).

Države

Promet

Pustinjska područja, prostrano visočje i teško prohodne ulančane planine velika su zapreka razvoju azijskoga kopnenog prometa. Nedovoljno razgranata željeznička mreža (298 000 km, bez Rusije) najdulja je u Kini (70 876 km), Indiji (62 660 km), Armeniji (33 821 km), Kazahstanu (21 600 km), Japanu (20 251 km), Pakistanu (8775 km) i Sjevernoj Koreji (8533 km); u ruskom dijelu najvažnija je Transsibirska željeznica, najdulja željeznička magistrala na kontinentu (od Čeljabinska do Vladivostoka 7416 km). Cestovna mreža duga je 6,8 milijuna km. Najdulja je u Indiji (1,92 milijuna km), Japanu (1,14 milijuna km) i Kini (1,11 milijuna km). U većem broju zemalja to su uglavnom neasfaltirane ceste. U pustinjskim i stepskim krajevima unutarnje i jugozapadne Azije stari karavanski putovi još su uvijek važne prometnice. Međunarodne cestovne veze slabo su razvijene. Mjanmar je Burmanskom cestom povezan s Kinom, a Ledo-cestom s Indijom. Most preko Bospora (izgrađen 1973) omogućuje cestovne veze Azije s Europom. Azija ima 249 905 km unutarnjih plovnih putova (bez Rusije, 1996). Unutarnja plovidba važna je za Kinu (138 600 km ili 55,5% azijskih unutarnjih plovnih putova; Yangtze, Huang i obnovljeni Veliki kanal tvore važan plovni sustav), Indoneziju (21 579 km), Vijetnam (17 720 km), Indiju (16 800 km; Ganges, Brahmaputra), Mjanmar (12 800 km), Bangladeš (8046 km), Maleziju (7296 km), Laos (4587 km), Tajland (3701 km), Kambodžu (3700 km) i dr. Riječnu plovidbu otežavaju velika kolebanja vodostaja i pješčane plićine na ušćima, a u sjevernoj Aziji dugotrajna zaleđenost rijeka. Pomorski promet najjači je u istočnoj, jugoistočnoj i jugozapadnoj Aziji; glavne su luke Singapore (oko 290 milijuna tona), Shanghai (186 milijuna tona), Chiba (174 milijuna tona), Kobe (171 milijuna tona), Hong Kong (147 milijuna tona), Nagoya (137 milijuna tona), Yokohama (128 milijuna tona), Osaka (95 milijuna tona), Kitakyushu (93 milijuna tona), Incheon (85 milijuna tona), Tokyo (84 milijuna tona), Kaoshiung (79 milijuna tona) i dr. U Sjevernome ledenome moru promet se razvio otvaranjem Sjevernog morskog puta (Murmansk–Vladivostok). Luke Perzijskog zaljeva i Crvenog mora važne su u izvozu nafte. Razgranati zrakoplovni promet prolazi i preko polarnih krajeva (Japan–Skandinavija, Japan–Velika Britanija i dr.).

Povijest

Najveći svjetski kontinent nema ni zajedničku povijest ni jedinstvenu civilizacijsku osnovicu. Iako su međusobni kontakti narodâ pojedinih dijelova bili česti, a velik ih je broj slijedio istu religiju i povremeno se povezivao u jednu političku cjelinu, povijest toga kontinenta može se promatrati samo u dijelovima. Na oblikovanje azijskoga prostora odlučujući su bili utjecaji iz Kine, Indije, islamskih zemalja, nomadskih naroda srednje Azije i Europe. Sve važnije svjetske religije (kršćanstvo, hinduizam, islam, konfucijanizam, budizam, judaizam, taoizam itd.), mnogobrojna znanstvena i kulturna dostignuća koja su trajno unaprijedila čovječanstvo, nastala su u Aziji. Ime Azija prvi su 133. pr. Kr. upotrijebili Rimljani za jednu od svojih istočnih pokrajina. Dioklecijanovim reformama ta je pokrajina podijeljena na više dijelova, ali je jedan njezin dio, čije je središte bilo u Efezu, zadržao to ime. I drugi zemljopisni nazivi, primjerice Bliski i Daleki istok, Indokina te imena mnogih gradova, ostatak su europske dominacije.

Na prostoru Bliskog istoka, koji omeđuju Egejsko more na zapadu i Crno more na sjeveru te Kaspijsko jezero i Perzija, ostatci Jerihona u Palestini i Çatalhöyüka u Anatoliji potvrđuju da je ondje urbani život postojao još 6000. god. pr. Kr. Ondje su nastale države Sumerana, Akađana, Babilonaca, Hetita, Asiraca, Medijaca, Perzijanaca i Izraelaca.

Prednja Azija bila je prostor izvanredne dinamičnosti u kojem su se stalno izmjenjivale velevlasti, a pojedini narodi nestajali. Razmjerno tolerantnu državu Perzijanaca uništio je Aleksandar III. Veliki 331. pr. Kr. Satrapi, napose dinastija Seleukida, vladali su dijelovima Aleksandrove helenističke države sve dok se na Bliskom istoku nisu učvrstili Parti (227/6. pr. Kr.), narod turanskog podrijetla koji je prihvatio perzijske običaje i neko vrijeme vladao najvećom državom na istočnim granicama Rimskoga Carstva. Njih je svrgnula perzijska dinastija Sasanida, koja je uvela Zaratuštrino učenje kao državnu religiju. Osobito važnu ulogu u povijesti Azije imali su stanovnici arapskoga poluotoka Arapi, koji su, primivši islam, stvorili svoju državu u Medini i postupno osvajali cijeli Bliski istok te velike dijelove Afrike i Pirenejskoga poluotoka, Perziju, sr. Aziju. Proširili su islam sve do Malaje i otokâ današnje Indonezije. Prve su dinastije Omejidi u Damasku (661–750) i bagdadski Abasidi (750–1258). Pokušaj vraćanja kršćanskih svetih mjesta rezultirao je križarskim ratovima. Iako su s obzirom na proglašene ciljeve ratovi bili uzaludni, ponovno uspostavljeni dodiri između dvaju različitih svjetova potaknuli su trgovinu i razmjenu.

Islam su prihvatili mnogi nomadski narodi srednje Azije. Kanovi Zlatne Horde 1241–1395. nadzirali su prostor od Dunava do Urala. Islam su najdalje na zapad donijeli Osmanlije. U sjevernu Indiju proširili su islam u nekoliko valova (1000–1526), ali ni kasnija vlast Mogula (1526–1707) nije bila osobito uspješna u islamizaciji Indijskog potkontinenta. Trgovina s Dalekim istokom proširila je islam i islamsku kulturu sve do indonezijskih otoka.

Indijski potkontinent odvajala je Himalaja, ali ga nije izolirala od ostatka svijeta. Takav geografski položaj omogućio je nesmetan višetisućljetni razvoj hinduističke civilizacije i hinduizma, najstarije živuće religije. Prve gradske kulture na potkontinentu datirane su u III. tisućljeće pr. Kr. i vjerojatno su trgovale sa Sumeranima. Nomadski su se Arijci u sjeverne dijelove doselili između 1800. i 1500. pr. Kr. miješajući se postupno s predarijcima, koji su živjeli u dolini rijeke Gangesa, a poslije i s dravidskim stanovnicima juga. Vrhunska hinduistička kulturna i filozofska dostignuća, književnost na sanskrtu, koja se ocjenjuje jednom od najsofisticiranijih u povijesti književnosti, arhitektura, matematika itd., trajno su obogatili čovječanstvo. Društvom, jasno podijeljenim u kaste i skupine, dominirao je nasljedni sloj svećenika brahmana. U V. st. pr. Kr. došlo je do reakcije na brahmanstvo koje je filozofski interpretirao Buda, tvorac budizma. S vremenom je budizam potisnut, ali se uspio proširiti na Ceylonu, do VII. st. u Tibetu, gdje je evoluirao u oblik lamaizma, kao i u druge dijelove azijskoga kontinenta. U Kini se budizam natjecao s konfucijanizmom, a znatno je utjecao i na taoizam, kojemu je dao organizacijski uzor. U kratkim razdobljima za vladara Ašoke u III. st. pr. Kr. te za Delhijskoga sultanata u XIII. i XIV. st. i Mogulskoga Carstva u XVII. st. došlo je do okupljanja većih dijelova potkontinenta u jednu političku cjelinu. Sve do XVIII. st. sasvim su ograničeni bili europsko-indijski dodiri, iako je portugalski pomorac V. da Gama još 1498. pronašao pomorski put do potkontinenta.

Jugoistočna Azija prostor je narodâ različitih rasa i jezika, na koje su izniman utjecaj imale civilizacije s Indijskoga poluotoka i iz Kine. Burmanci, jezično slični Tibetancima, stvorili su u XVI. st. ujedinjeno kraljevstvo. Tajlanđani (Sijamci), koji su zavladali matičnim područjem u XIII. st., govore jezikom sličnijim kineskom, ali pišu poput Indijaca. Najstariji je poznati jezik toga područja mon-kmerski, još uvijek u uporabi u Kambodži. Istočna Azija, kojoj je najvažniji dio prostrano kinesko područje, naseljena je od druge polovice II. tisućljeća pr. Kr., kada prostorom uz Huang Ho, dijelom prema Yangtzeu, te u krajevima na sjeveru i zapadu vlada dinastija Shang (1523. do 1050. pr. Kr.). Njihovi nasljednici iz dinastije Zhou (1050. do 256. pr. Kr.) i dinastije Qin (221. do 206. pr. Kr.) osvajaju okolne prostore i asimiliraju zatečeno stanovništvo. S vremenom je osvojen Korejski poluotok pa nastaje niz obrambenih zidova, koji su tek za dinastije Qin spojeni u cjelinu. Za dinastijâ Han (206. pr. Kr. do 220) otvoreni su glavni karavanski putovi kroz Turkmenistan prema Rimskomu Carstvu. Kineski brodovi plovili su do Arapskoga poluotoka, dok su Arapi, napose nakon pobjede islama, često putovali do Kantona i ostalih kineskih luka. Od dinastije Song (960–1279) središte države pomiče se prema južnijim prostorima rijeke Yangtze, koji postaju napučeniji i bogatiji od sjevernoga prostora. Kineska vladajuća klasa njegovala je pisanu riječ, vjerovala u kult nebesa i obitelji, religiju koja se nije dijelila s masama. Etičko i racionalno poimanje vladara, koji je zastupao nebesa iako sam nije bio božanstvo i mogao je biti smijenjen, filozofski su obrazložili Konfucije i Mengzi (Mencius). Vladajuće su klase držale monopol nad učenošću, pa je mandarinski ideal izobražena vlastodršca ostao stoljećima u temelju uprave carske Kine. Sustav izbora i školovanja mandarina potpuno je dovršen tek za dinastije Tang (618–907), ali se zapravo nije mijenjao do XIX. st. U XIII. st. su Mongoli, stepski narod, stvorili jedinstveno carstvo koje se prostiralo do Rusije, dopuštajući Europljanima da se upoznaju s bogatstvima kineske civilizacije.

Japan nikada nije došao pod kinesku vlast, ali je velikodušno prihvaćao kineske kulturne utjecaje koji su mu pristizali iz Koreje ili izravno. Najraniji početci japanske povijesti do danas nisu objašnjeni. Oko 645. prihvaćen je kineski oblik vladavine, ali je carska uprava ostala podvrgnuta velikim ratničkim obiteljima. Neprestanim međusobnim borbama obitelji Fujiwara, Taira i Minamoto do 1192. izgradili su dualistički sustav u kojem je car imao nominalnu, a šogunske ratničke obitelji stvarnu vlast. Obitelji Ashikaga (1336–1568) i Tokugawa (1603–1867) bili su stvarni vladari Japana. Portugalski pokušaj pokrštavanja nije uspio, a Japan se dugo vremena zatvorio za sve strane utjecaje i takav je ostao sve do 1854. Discipliniranost i bespogovorna odanost svih Japanaca nekoj ideji, pa tako i izolacionizmu, jedinstvena je osobina japanskoga naroda toga doba.

Prvi Europljani u Aziji bili su Portugalci koje je V. da Gama, oplovivši Rt dobre nade, doveo 1498. do obala Indije. Pod Albuquerqueom osvojili su Gou (1510) i Melaku (1511) te osnovali faktorije u južnoj Kini. Za Portugalcima dolaze Španjolci, koji su 1565. osvojili Filipine. Jugoistočna Azija postaje poprište suparništva između europskih kolonijalnih sila potkraj XVI. i početkom XVII. st., kada se u tom području pojavljuju Nizozemci i Englezi. Tijekom XVII. st. Nizozemci preotimaju portugalske položaje i počinju širiti svoje kolonijalne posjede u Indoneziji. Kao novi kolonijalni takmaci na Indijskom se potkontinentu u XVII. st. pojavljuju Britanci i Francuzi. Britanci su tijekom XVIII. st. potisnuli Francuze iz Indije i počeli prodirati u Malaju, koja je dotad bila domena Nizozemaca, a preoteli su im i Ceylon (Šri Lanka). Nakon Napoleonovih ratova i Bečkoga kongresa (1815) Britanija je stekla prevlast nad Malajskim poluotokom, Nizozemci su zadržali Indoneziju, a Francuska je istisnuta iz Indijskog oceana, ali je zadržala enklave Pondichéry i Mahé. Tijekom XIX. st. vlast Velike Britanije proširila se na cijeli Indijski potkontinent sve do Himalaje te na Burmu i Beludžistan. Kako bi osigurali svoj kolonijalni imperij, Britanci su zavladali i nizom uporišta na putu za Indiju (Aden, obala Perzijskoga zaljeva, Singapore), a nedugo nakon otvaranja Sueskoga kanala i Egiptom.

U drugoj polovici XIX. st. francuski kolonijalisti počinju osvajati Indokinu te do početka XX. st. zaposjedaju cijelo područje današnjeg Vijetnama (Sjevernoga i Južnoga), Laosa i Kambodže. U tijeku XIX. st. Rusija je nastavila ekspanziju u Zakavkazju i istočno od Kaspijskog jezera te proširila svoje posjede na jug do granica Perzije i Afganistana te do granica Kine u srednjoazijskome prostoru. Dobivši 1858. od Kine teritorij istočno od rijeka Amura i Usurija sve do pacifičke obale, Rusija se učvrstila u Vladivostoku. Mamac za imperijaliste u XIX. st. bilo je sve slabije Kinesko Carstvo. Nakon poraza Kine u tzv. opijumskim ratovima Britanci dobivaju Hong Kong i Kina mora otvoriti niz svojih luka kolonijalnim silama (Velikoj Britaniji, Francuskoj, SAD-u, a zatim i Njemačkoj, Rusiji i Japanu). Potkraj XIX. st. kao nov imperijalistički takmac pojavljuje se Japan. Porazivši Kinu u ratu 1894–95., Japan je zaposjeo Formozu (Taiwan) i poluotok Liaotung (Liaodong; u Mandžuriji), s kojega se, međutim, pod pritiskom Rusije, Francuske i Njemačke morao povući. Zbog nemoći Kine da brani cjelovitost svoje zemlje, nastaje prava jagma imperijalista za koncesijama, posebnim povlasticama i »unajmljivanjem« pojedinih dijelova kineskog teritorija. Rusija iznuđuje dopuštenje za gradnju Transsibirske željeznice kroz Mandžuriju, a 1898. »unajmljuje« (zaposjeda) dio poluotoka Liaotunga s Dairenom (kineski Dalian) i Port Arthurom. Njemačka zaposjeda Tsingtao (Qingdao; 1897) i južni dio poluotoka Shantunga, Francuzi se učvršćuju u Kwantungu (Guandong; 1898), Britanci u Kowlonu (Jiulong) i Weihaiju. Porazivši Španjolsku 1898., SAD zaposjedaju Filipine. Interesne suprotnosti uzrokuju rat između Rusije i Japana (1904–05), u kojem je Rusija poražena, pa Japanci proglašuju svoj protektorat nad Korejom (anektirali su je 1910).

Nakon I. svjetskog rata Njemačka je izgubila svoje kolonijalne pozicije, a područja bivšega Osmanskog Carstva na Bliskom istoku podijelile su Francuska, zaposjednuvši Siriju i Libanon, i Velika Britanija, koja je svojoj vlasti podvrgnula Irak, Palestinu, Transjordaniju i Kuvajt. Na bivšem ruskom kolonijalnom teritoriju (Kavkaz, Srednja Azija, Sibir) ideje Listopadske socijalističke revolucije u Rusiji dovele su do uspostave sovjetske vlasti i niza sovjetskih socijalističkih republika, koje od 1922. tvore Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR). Europske sile zadržale su između I. i II. svjetskog rata golem dio azijskoga kontinenta, a i one zemlje koje su bile neovisne (Kina, Tajland, Nepal, Afganistan, Iran, Turska, Jemen, Saudijska Arabija) bile su uglavnom pod stranim utjecajem. Japanski su imperijalisti 1931. izveli invaziju na Mandžuriju i nametnuli joj satelitsku vladu; 1937. započeli su napad na Kinu, a u II. svjetskom ratu proširili su svoja osvajanja na cijelu jugoistočnu Aziju, Indokinu, Burmu i Filipine.

U borbi protiv Japana u tim su zemljama stvoreni pokreti otpora i vlastite oružane formacije, pa je nakon završetka II. svjetskog rata u Aziji počeo proces dekolonizacije.

Nakon 1945. Aziju politički obilježavaju dekolonizacija, regionalna suparništva i sučeljavanje poratnih velesila. Neovisnost velikih zemalja poput Indije i Pakistana (1947), Burme (1948) i Indonezije (1949), uz proglašenje NR Kine (1949), pokreće nove geopolitičke procese. Do početka 1970-ih stabilnost velikog dijela Azije urušavaju regionalni sporovi i ratovi. U Indokini se bori Sjeverni Vijetnam protiv Francuske (1945–54) i SAD-a (1964–73). U južnoj Aziji ratuje Indija protiv Pakistana (1947–49., 1965., 1971) i Kine (1962). Zapadnoazijski sredozemni rub opterećuju arapsko-izraelski ratovi (1948–49., 1956., 1967., 1973). Na Korejskom poluotoku rat traje od 1950. do 1953., a u jugoistočnoj Aziji malajsko-indonezijski sukob 1963–66. Problematična je bila i čvrsta politička podijeljenost Azije s jedne strane na komunistički i ideološki ekspanzivan prostor (SSSR, Kina i dr.) te s druge strane na ostale države, od višestranačkih do kraljevina. Zbog okružja komunističkih velesila, SAD na azijskome rubnom prostoru stvara savezništva i vojne blokove (SEATO 1954–77., Bagdadski pakt/CENTO 1955/59–79). Interese velesila posebno privlače regije Arapsko-perzijskoga zaljeva i Arapskog poluotoka, globalno važne u proizvodnji nafte i plina. Od sredine 1960-ih ondje je do izražaja došlo sovjetsko-američko suparništvo, naročito kroz posljednje arapsko-izraelske ratove. Suparništvo SSSR-a i Kine, osnaženo nakon ideološkoga rascjepa i graničnog sukoba 1969., odnosilo se na prevlast u pacifičkim rubovima (Sjeverna Koreja, Vijetnam) i angažman u indijsko-pakistanskom sporu. Izlaz iz sučeljavanja velesila, ekonomskog neokolonijalizma i regionalnih sporova većina azijskih država pokušavala je pronaći kroz pokret nesvrstanosti (od konferencije u Bandungu 1955). Od sredine 1970-ih širu suradnju na Bliskom istoku, u Indokini i sr. Aziji onemogućuju novi ratovi (libanonski 1976., vijetnamsko-kambodžanski 1978–79., kinesko-vijetnamski 1979., jemenski 1979., sovjetsko-afganistanski 1979–89., iransko-irački 1980–88., iračko-kuvajtski 1990–91. uz vojnu intervenciju SAD-a i saveznika). Revolucija u Iranu 1979. nadregionalno potiče islamistički utjecaj, a zbog toga slabi komunizam u sr. Aziji (muslimanski jug SSSR-a), potiskuje se utjecaj Zapada na Bliskom istoku i jača muslimanski otpor u kineskom Xinjiangu (Sinkiang). Raspad SSSR-a od kraja 1980-ih omogućio je neovisnost zemljama Kavkaza i ruskog dijela Turkestana, ali je potaknuo i nove konflikte (rat u Gruziji, Tadžikistanu, armensko-azerbajdžanski sukob). Na kraju XX. st. Azija i dalje ima cijeli niz konfliktnih zona, mnogobrojne teritorijalne sporove i nestabilne države.

Početak 2000-ih obilježen je vojnom intervencijom SAD-a i saveznika u Afganistanu (2001) i Iraku (2003), koja je otvorila prostor novim konfliktima (jačanje radikalnog islamizma, kurdsko pitanje, američko-iransko sučeljavanje i dr.). Izraelsko-palestinsko suprotstavljanje i dalje težišno opterećuje odnose na Bliskom istoku, koje 2011–12. oblikuje i niz pobuna i smjena vlasti u pojedinim arapskim zemljama sjeveroistočne Afrike (Egipat, Libija) i jugozapadne Azije (Bahrein, Jemen, Libanon, Sirija). Azijskoj političkoj stabilnosti pridonosi gospodarska i sigurnosna suradnja Rusije, bivših sovjetskih srednjoazijskih republika i Kine (niz sporazuma početkom 2000-ih). Destabilizirajući ostaju azijski prostori zahvaćeni suparništvima regionalnih sila (Iran, Izrael, Saudijska Arabija, Indija, Pakistan, Sjeverna i Južna Koreja i dr.). Potencijalno konfliktni ostaju i geopolitički sporovi u Južnokineskom moru i okolnom akvatoriju (kinesko-japansko sučeljavanje 2012).

Citiranje:

Azija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/azija>.