struka(e): |

Banat, područje u jugoistočnoj Europi, omeđeno na istoku Južnim Karpatima (Transilvanske Alpe), na sjeveru rijekom Mureşom (madžarski Maros), na zapadu Tisom, a na jugu Dunavom. Prostire se u Rumunjskoj (oko 22 000 km²; oko 1,0 milijun st.) i Srbiji (Vojvodina; 9831 km²; 629 167 st., 2011), a manjim dijelom i u Madžarskoj. U zapadnom dijelu pretežito ravničarsko (Banatska ili Velika peščara, odnosno Deliblatska peščara), a u istočnome brežuljkasto područje, koje se na jugoistoku u Banatskim planinama izdiže do 1445 m. Klima je stepsko‑kontinentalna; oborina 550 do 700 mm godišnje. Poljoprivredno područje; uzgajaju se žitarice (kukuruz, pšenica), krmno i industrijsko bilje (suncokret, uljana repica, šećerna repa, soja, konoplja i dr.), povrće, vinova loza. Razvijeno je stočarstvo i peradarstvo; ribnjaci. Ležišta i iskorištavanje nafte i prirodnoga plina (Vršac, Kikinda) u Vojvodini, a ugljena, željezne i drugih ruda u Banatskim planinama u Rumunjskoj. Rafinerija nafte u Pančevu, metaloprerađivačka industrija u Reşiti; prehrambena industrija (tvornica mesnih prerađevina, voćnih i drugih konzerva, šećerane, tvornice ulja, mlinovi), metalna i tekstilna industrija, proizvodnja građevnog materijala. Riječnim tokovima (Dunav, Tisa, Tamiš) i kanalima (Begejski i dr.) prevozi se raznovrstan teret. Najveći grad Temišvar u Rumunjskoj, a u Vojvodini Zrenjanin.

U II. st. područje Banata bilo je u sastavu rimske provincije Dacije (od 119. u provinciji Dacia Superior). Za seobe naroda tim su područjem prolazili Goti, Huni, Gepidi, Avari, Slaveni, Bugari i dr. Tijekom XII. st. Arpadovići su proširili svoju vlast na Banat. Od kraja XIV. st. u Banatu se postupno naseljavaju i Srbi, 1541. došao je pod osmansku vlast, od 1552. do 1717. bio je u sastavu Temišvarskog pašaluka. Požarevačkim mirom 1718. Austrija je dobila Banat i organizirala ga kao vojnu pokrajinu, nazvanu Tamiški Banat. God. 1722. Karlo VI. započeo je kolonizaciju njemačkog stanovništva, da bi osnažio svoju vlast nad novostečenom pokrajinom. Marija Terezija je 1741. veći dio Banata pripojila Ugarskoj, a od preostalog dijela osnovala Banatsku krajinu, poslije pak Velikokikindski distrikt. Tijekom XVIII. i XIX. st. u Banatu su se intenzivno naseljavali Nijemci, Madžari, ali i Hrvati podrijetlom iz Like i modruškoga kraja te okolice Petrinje i Gline, a nastanili su se oko 1765. u Perlezu, Opovi, Starčevu i Borči. God. 1801. zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac potaknuo je seobu sitnih turopoljskih plemića u Klariju (danas Radujevo), Neuzinu, Boku i Kanak (u Jugoslaviji) te u Keču (u Rumunjskoj). Hrvata u Rumunjskoj ima i u Rekašu (»Šokci«) i Karaševu. Potonji su se vjerojatno doselili u Banat prije XVIII. st. iz područja koje nije pobliže poznato. God. 1849–60. bio je u sastavu Srpske Vojvodine i Tamiškog Banata, nakon 1873. cijeli je Banat došao izravno pod vlast Ugarske i 1876. bio podijeljen na tri županije. Nakon I. svjetskog rata zapadni dio Banata uz Tisu pripao je Jugoslaviji, istočni Rumunjskoj, a sjeverozapadni dio Madžarskoj. Nakon kapitulacije Jugoslavije 1941. njezin dio Banata bio je pod njemačkom upravom do listopada 1944., kada su u nj ušle jedinice banatskih partizana potpomognute postrojbama Crvene armije.

Citiranje:

Banat. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/banat>.