struka(e): |

dekadencija (srednjovj. lat. decadentia, od de- + lat. cadere: pasti), postupni gubitak, nestajanje stvaralačkih snaga, energije, vitalnosti, postignutih standarda; urušavanje vrednota i institucija; propadajući trend ili zamah u nekom razvojnom ciklusu. Primjenjuje se na sve društvene pojave kojima se pripisuju razvojne značajke: nacije, ustanove, religije, običaji, tehnike, umjetnosti. Slična razdoblja propadanja u predmetnom svijetu prirodnih znanosti označavaju se pojmom degeneracija. Izrazom dekadencija opisuju se samo određeni aspekti društvenih promjena. Katkad se za cijela povijesna razdoblja ili kulture govori da su proživjele ili proživljavaju stanje dekadencije (Rimsko Carstvo, bourbonska Francuska). Ali izraz dekadencija sa sigurnošću se može primijeniti samo na postupno propadanje u posebnom kontekstu i na posebne kulturne ustanove ili tehnike.

U teološkim shvaćanjima ranih kršćanskih povjesničara, njihovih srednjovjekovnih sljedbenika i potonjih nasljednika (J. B. Bossuet) dekadencija se tumači kao neopoziva kazna Božja. Za filozofe napretka i univerzalnog prava (J. Bodin, Ch. Montesquieu, R. J. Turgot, I. Kant, A. N. Condorcet, A. Comte) razdoblja su dekadencije tek slučajan otklon od neizbježivoga napretka. Od Ibn Halduna, G. Vica, D. Humea do J. Burckhardta i, osobito, O. Spenglera dekadencija je dio povijesnog procesa cikličkog uspona i pada, odn. rađanja, rasta, zrelosti i smrti. Prema utilitarističkim shvaćanjima dva su glavna razloga dekadencije: funkcionalna slabost i neadekvatno vodstvo. Prvi znači opadanje funkcionalne djelotvornosti (primjerice, političko slabljenje Španjolske u XVII. st.), a drugi srozavanje nekog poretka vladavine (slabljenje monarhije u korist demokracije). Za one koji vjeruju u trajnu vrijednost ustanovljenih normi, svako odstupanje od tradicije implicira stanje dekadencije. Za fundamentaliste i privrženike autoritarizma svako je novo misaono traganje znak dekadencije.

U studiju umjetnosti dekadencija je općenit naziv za pojave u procesu umjetničkog ili moralnog propadanja. Češće označava skupinu francuskih pjesnika i kritičara okupljenu oko časopisa La Nouvelle Rive gauche i Le Décadent, koja, s osloncem na Ch. Baudelairea, oko 1885. programski prihvaća ideju dekadencije i utire put simbolističkoj koncepciji (A. Rimbaud, P. Verlaine, S. Mallarmé), a potom i analogne pojave u drugim europskim književnostima.

Pojam dekadencije u svim je svojim značenjima samo pomoćno sredstvo u povijesnom vrednovanju snage kulturnih oblika. Njegovi standardi nisu moralni nego praktički ili filozofski.

Citiranje:

dekadencija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/dekadencija>.