struka(e):
vidi još:  Krležijana
ilustracija
KRŠĆANSTVO, raširenost kršćanstva u svijetu

kršćanstvo (grč. χρıστıανıσμός, lat. christianismus), monoteistička svjetska religija, obuhvaća brojne kršćanske crkve, zajednice i sljedbe, kojima je zajednička vjera u Isusa Krista te prihvaćanje života u skladu s evanđeljem. Utemeljio ga je Isus Krist, a sljedbenici se nazivaju kršćanima. Kršćanstvo pripada tipu povijesne, proročke i objavljene religije, etično-mistične strukture, spasenjski i eshatološki usmjerene. Kroz povijest se raščlanilo na više konfesija (katolicizam, pravoslavlje, protestantizam, nestorijanizam, monofizitizam) i njima odgovarajućih crkava (Katolička crkva, pravoslavne crkve, protestantske crkve i istočne pretkalcedonske crkve).

Kršćanstvo je nastalo u I. st. u Palestini unutar židovstva. U drugoj polovici istoga stoljeća osamostalilo se kao zasebna religija i širilo po gradovima Rimskoga Carstva, osobito zaslugom apostola Pavla i njegovih misijskih putovanja. U Novom zavjetu spominju se samo kršćani; naziv kršćanstvo prvi spominje Ignacije Antiohijski (107), a potom i drugi ranokršćanski pisci (Origen, Euzebije). Izvori su kršćanstva pisana Božja objava (Sveto pismo) i usmena kršćanska predaja (Tradicija). Nauk su mu razradili i sustavno obrazložili veliki teolozi, definirali ekumenski koncili, a nad njegovom pravovjernošću bdije crkveno učiteljstvo. Katolicizam i pravoslavlje priznaju oba izvora (Pismo i Tradiciju) i veliku važnost pridaju teološkom mišljenju i crkvenome učiteljstvu, protestantizam naprotiv priznaje samo Pismo (sola Scriptura). Premda je kršćanstvo nastalo unutar židovstva, ono je prema njemu i u oprjeci: prihvatilo je starozavjetni monoteizam, ali ga je nadopunilo učenjem o Trojstvu. Starozavjetnomu legalizmu suprotstavilo je evanđelje, a nacionalnoj religiji univerzalističku, nadnacionalnu religiju.

Kršćanstvo je organizirano kao vidljiva zajednica vjernika (Crkva), okupljenih oko temeljnoga kršćanskog dogmatskoga, bogoštovnoga, moralnoga i kanonskopravnoga sustava. Pojedine crkve organizirane su u skladu s vlastitom vjeroispoviješću i kanonskim pravom. U Katoličkoj crkvi prevladava strogo centraliziran i hijerarhiziran crkveni ustroj (papa, biskupi, kler, vjernici), u pravoslavnim i pretkalcedonskim crkvama sinodalno načelo (sveti sinod s patrijarhom ili mitropolitom na čelu), a u protestantskim crkvama prezbiterijalno ili kongregacionističko načelo, bez svećeničke hijerarhije. Katolička je crkva nadnacionalna, pravoslavne su i pretkalcedonske autokefalne, neke su protestantske crkve bile ili su još državne, a negdje je vladar ujedno i vrhovni crkveni poglavar (Anglikanska crkva). U povijesti kršćanstva crkveni raskoli i konfesionalna podijeljenost izazivali su trajna sporenja, nesnošljivost pa i vjerske ratove. U novije doba povijesnih nastojanja oko institucionalnoga crkvenoga jedinstva (unija) zamijenjena su ekumenskim duhom (ekumenizam).

Glavne vjerske istine kršćanstva, definirane na prvim ekumenskim koncilima, ugl. su prihvatile sve vjeroispovijesti, i ima ih pet: 1. monoteizam (jedan transcendentni Bog, različit od svijeta, čija je objava sadržana u Bibliji) i Trojstvo (u Bogu su tri osobe: Otac, Sin i Duh Sveti), 2. stvaranje i providnost (Bog je sve stvorio, sve uzdržava i svime upravlja), 3. utjelovljenje i otkupljenje (Sin Božji – Isus Krist postao je čovjekom radi njegova spasenja), 4. besmrtnost ljudske duše i uskrsnuće tijela, i 5. posljednje stvari (raj ili pakao) uvjetovane su milošću Božjom i čovjekovim etičkim ponašanjem. Pri daljnjem tumačenju tih temeljnih dogmi došlo je do razlika i odvajanja: nestorijanci i monofiziti drugačije tumače odnos božanske i ljudske naravi u Kristu; pravoslavci se razlikuju od katolika u naučavanju o proizlaženju treće božanske osobe (Filioque), a Katolička je crkva nakon raskola (1054) definirala još neke dogme (čistilište, Marijino bezgrješno začeće, papinska nezabludivost, Marijino uznesenje na nebo), kojima se razlikuje od pravoslavlja. Protestantizam se od njih razlikuje naglašavanjem milosti na štetu naravi (predestinacija), svođenjem sedam sakramenata na dva (krštenje i večera Gospodnja) i dokidanjem svećeničke hijerarhije.

Štovanje Boga obavlja se u kršćanstvu bogoštovnim činima (liturgija ili bogoštovlje), a to su euharistija (misa, večera Gospodnja), primanje sakramenata, te u katolicizmu moljenje časoslova, blagoslovine i posvete. Bogoštovne čine predvode u katolicizmu biskup, svećenik i đakon, u pravoslavlju episkop, prezbiter i đakon, a u protestantizmu pastor. U katolicizmu i pravoslavlju razlikuje se klanjanje (latrija), koje se iskazuje samo Bogu, od štovanja (dulija), koje se može iskazivati stvorenjima i stvarima (anđeli, sveci, slike, relikvije). Duliju protestanti radikalno odbacuju, pa su kod njih bogoštovni prostor i liturgija jednostavniji, dok su kod katolika i pravoslavnih umjetnost, pjevanje, glazba i dr. snažnije uključene.

Moralni je nauk utemeljen na evanđeoskom načelu ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, a u katolicizmu se dopunjuje naravnim moralnim zakonom i preciznim propisima. Pravoslavlje više slijedi učenje istočnih crkvenih otaca i odbacuje moralni legalizam, dok protestantizam ističe evanđeosko poimanje morala i slobodu savjesti. Tri su smjera kršćanske duhovnosti, koja ide za pounutrašnjenjem temeljnih kršćanskih dogmi i moralnih načela. Prvi je redoviti put liturgijsko-sakramentalna duhovnost, namijenjena svim vjernicima i prisutna u svim konfesijama. Asketsko-mistični oblik duhovnosti uglavnom je prisutan u samostanskim duhovnostima pojedinih katoličkih crkvenih redova (benediktinci, dominikanci, franjevci, karmelićani, isusovci i dr.) i u pravoslavnom monaštvu. Premda je reformacija odbacila samostansku askezu i protivila se mistici, ipak su se u povijesti protestantizma pojavljivale mistične struje (pijetizam, pentekostalci i dr.). Pučka pobožnost (hodočašća, postovi, različite pobožnosti i molitveni oblici) karakteristična je za katolicizam i pravoslavlje, a strana je protestantizmu.

Kršćanstvo je u svojoj povijesti prolazilo kroz različite društvene poretke (antički robovlasnički, srednjovjekovni feudalni te novovjekovni kapitalistički i komunistički poredak), kulture i civilizacije. Pritom mu se neprestano nametao problem prilagodbe i inkulturacije. Dok je u istočnim kršćanskim crkvama od samoga početka prevagnulo načelo živoga narodnoga jezika u liturgiji, a to će načelo prihvatiti i protestantizam, u katolicizmu će sve do Drugoga vatikanskoga koncila (1962–65) latinski biti jezik liturgije. Dok se kršćanstvo uspješno prilagodilo antičkoj grčko-rimskoj civilizaciji te u srednjem vijeku kulturama novopridošlih naroda, veće su teškoće nastale u prilagodbi novovjekovnoj znanstvenoj civilizaciji i svjetovnomu, desakraliziranomu društvu XIX. i XX. st. God. 2002. u svijetu je bilo 1,9 mlrd. kršćana (33% svj. pučanstva), od čega je 1 mlrd. i 60 mil. katolika, 218 mil. pravoslavnih, 490 mil. protestanata te oko 70 mil. monofizita i nestorijanaca.

Citiranje:

kršćanstvo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/krscanstvo>.