struka(e):

sadržaj, pojam koji je uveo njemački filozof G. W. F. Hegel (Predavanja o estetici, 1835) podrazumijevajući pod njim već oblikovanu građu koja posjeduje neku unutarnju formu ili logiku. Ta unutarnja logika pruža otpor slobodnom umjetničkom oblikovanju zahtijevajući odgovarajuću vanjsku formu ili izraz. Zato umjetnički izraz, prema Hegelu, ima ulogu prenijeti unutarnju formu sadržaja i time zapravo objelodaniti ukupni duh epohe koji je oblikovao tu formu. Umjetnički izraz može uspjeti u tom složenom zadatku i mimo umjetnikove spoznaje. Drukčiji odnos forme, izraza i sadržaja zacrtao je danski lingvist L. T. Hjelmslev (Prolegomena teoriji jezika, 1943), razvijajući model znaka švicarskog lingvista F. de Saussurea; za razliku od označitelja i označenoga dijelio je znak na razinu izraza i razinu sadržaja. To mu je omogućilo da i izraz i sadržaj dalje rasloji na aspekte forme i supstancije. Držao je da samo odnos između forme izraza i forme sadržaja odgovara apstraktnomu jezičnomu znaku u smislu koji mu je pridao Saussure. U aspektu supstancije izraza i supstancije sadržaja znak poprima svojstva prirodnoga jezika. To znači da forma sadržaja određuje apstraktnu mrežu značenjskih odnosa (ili strukturira označeno), a supstancija sadržaja obuhvaća pojmovna, ideologijska, emocionalna i materijalna obilježja korelata koji proizlazi iz te mreže (predmeta ili referenta). Nasuprot Hegelu, Hjelmslev je tvrdio da sadržaj ne prethodi izrazu, nego njegova strukturiranost uvijek proizlazi iz strukture izraza i podliježe jednakoj vrsti analize. Takva koncepcija prošla je utjecajne razradbe u semiotici (A. J. Greimas, U. Eco) i teoriji pripovijedanja (Seymour Chatman).

Citiranje:

sadržaj. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/sadrzaj>.