Pavešić, Slavko, hrvatski jezikoslovac (Konjic, BiH, 9. VI. 1912 – Beograd, 9. XII. 1975). Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1936. i doktorirao 1960. disertacijom Jezik Stjepana Matijevića. Bio je srednjoškolski profesor, a od 1950. radio je u Institutu za jezik JAZU. – Objavio je radove iz povijesti i suvremenosti hrvatskoga jezika, iz dijalektologije i leksikografije. Urednik je i koautor Jezičnoga savjetnika s gramatikom (1971), koautor Priručne gramatike hrvatskoga književnog jezika (1979) i Povijesnoga pregleda, glasova i oblika hrvatskoga književnog jezika (1991). Sudjelovao je u izradbi Matičina Pravopisa hrvatskosrpskoga književnog jezika (1960) i Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika (1967) te Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967). U Institutu je neumorno radio na širenju jezične kulture i na podizanju mladoga znanstvenoga kadra, ali je njegov glavni i najteži zadatak bio završetak gotovo stogodišnjega posla na Akademijinu Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika i na osmišljavanju njegovih Dopuna. Počeo je kao obrađivač, a kao njegov posljednji urednik umro na skupu o Đuri Daničiću, prvom uredniku toga velikoga rječnika.
