struka(e):
Tacit, Publije Kornelije
rimski povjesničar i političar
Rođen(a): ?, oko 55.
Umr(la)o: ?, 117. ili 120.
ilustracija
TACIT, Publije Kornelije

Tacit, Publije Kornelije (latinski Publius Cornelius Tacitus [pu:'bli·us korne:'li·us ta'kitus]), rimski povjesničar i političar (?, oko 55?, 117. ili 120). Najprije se istaknuo kao govornik. U političkoj karijeri došao je do položaja konzula u doba cara Nerve (97). Prijateljevao je s Plinijem Mlađim. U Ciceronovu stilu napisao je djelo Dijalog o govornicima (Dialogus de oratoribus), u kojem je istraživao uzroke propadanja govorništva. Kao glavni uzrok naveo je ukidanje republikanskih sloboda. U panegiriku Agrikola (Agricola) opisao je život svojega tasta Gneja Julija Agrikole i istaknuo njegove vojne uspjehe u Britaniji. Dao je prikaz te zemlje i dotadašnjih pokušaja njezina osvajanja. Značajna mu je etnografsko-geografska monografija Germanija ili O podrijetlu, položaju, običajima i narodima Germanije (Germania ili De origine, situ, moribus ac populis Germaniae). Okrutna, ali neiskvarena germanska plemena djeluju kao oprjeka moralnoj izopačenosti tadašnjega Rima. Autor je više povijesnih djela, od kojih su najvažnija Povijesti i Anali. U Povijestima (Historiae) dao je prikaz rimske povijesti od cara Galbe do Domicijana (69–96) u 14 knjiga, od kojih su sačuvane samo prve četiri i početak pete. Anali ili Od smrti božanskoga Augusta (Annales ili Ab excessu divi Augusti) u 16 knjiga opisivali su sumornu sliku vladavine careva julijevsko-klaudijevskoga roda od smrti Augustove do smrti Neronove (14–68). Do danas su se sačuvale samo knjige 1–6. i 11–16. (knjiga 5., 6. i 16. nepotpune su). Tacit je tražio dublje, skrovite uzroke povijesnih zbivanja. Pritom se rado zadržavao na psihološkoj analizi ljudskih postupaka. Više su ga privlačile tamne strane života i tragične sudbine. Iako u početku Anala kaže da piše sine ira et studio, ipak nije uvijek bio objektivan. U potonjim djelima stvorio je osebujan jezik, koji je kršio mnoge konvencionalnosti. Njegov je stil sažet i zbog toga mjestimice težak. Tacit je velik kao povjesničar, a još veći kao književnik. Od prethodnika najbliži mu je Salustije, od potonjih povjesničara Amijan Marcelin. Tacitova djela na hrvatskom jeziku objavljena su u prijevodu Milivoja Šrepela (Germanija, 1993) i Josipa Miklića (Historije, 1987; Anali, 2006).

Citiranje:

Tacit, Publije Kornelije. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/tacit-publije-kornelije>.