Teodor I. Laskaris (grčki Θεóδωρος Λάσϰαρις, Theódōros Láskaris), bizantski car (?, oko 1175 – Nikeja, XI. 1221). Kao zet cara Aleksija III. približno od 1200. nosio naslov despota. Nakon pada Carigrada (1204), sklonio se u Malu Aziju i u Nikeji stvorio središte otpora lat. vlasti. Bio je proglašen carem 1205., a okrunjen 1208. Unatoč porazu koji su mu Latini nanijeli kod Poemanenuma i Pruse (Bursa; 1204), održao je vlast u borbi protiv njih (1214. car Henrik Flandrijski priznao je nikejsku samosvojnost) i Seldžuka (pobjeda 1211. kod Antiohije u Pizidiji), a suzbio je i trapezuntski napad na Nikomediju. Ženidbom s Marijom de Courtenay, sestrom latinskog cara Roberta de Courtenaya, dodatno je ojačao položaj prema Latinskomu Carstvu, a iste je godine sklopio trg. ugovor s Mlečanima (1219). Uredio je gospodarstvo i upravu te uveo snažnu vojsku, čime je nasljednicima omogućio vođenje aktivne politike. Naslijedio ga je zet Ivan III. Duka Vatac.
