unija (kasnolat. unio: jedinstvo).
1. Spoj prvotno samostalnih jedinica u neku novu cjelinu; savez.
2. U crkvenome pravu, uspostava crkvenoga jedinstva nakon raskola ili shizme. Pojam se uglavnom odnosi na uspostavu crkvenoga jedinstva neke istočnokršćanske crkve s Katoličkom crkvom. Teološka podloga za uniju (dekret Laetentur caeli) dogovorena je na Firentiskom koncilu (1439). Radilo se o dvostranom ugovoru: unijati su se obvezali na katolički nauk o papinskom primatu, o izlaženju Duha Svetoga (→ filioque), o čistilištu, a za uzvrat im se priznaje pravo na vlastiti obred, liturgijski jezik, crkvenu organizaciju i duhovnu baštinu. Važnije su unije: Lyonska unija (1274), Firentinska unija (1439), Brestlitovska unija (1596), Marčanska unija (1611), Užgorodska unija (1648), Unija u Albi Iuliji (1698) i Kukurška unija pravoslavnih Makedonaca (1859). Drugi vatikanski koncil (1962–65) odbacio je unijski prozelitizam, te je s obzirom na uspostavu crkvenoga jedinstva inaugurirao dijalog i međusobno poštovanje kršćanskih crkava (→ ekumenizam). – Protestantizam XIX. st. pokazuje inicijativu za zbližavanjem svojih zajednica, što je urodilo manjim unijama na konfesionalnoj i nacionalno-teritorijalnoj osnovi.
3. U pravu → personalna unija; realna unija
4. U matematici → skup