struka(e):

vrlina (grčki ἀρετή, latinskom virtus), stečena i postojana karakterna osobina ili dispozicija koja predstavlja osnovu za vrjednovanje. Suprotnost joj je mana ili porok. Izraz vrlina može imati veoma široko značenje, koje ne upućuje samo na karakterne osobine ljudi, tj. na moralne vrline, a isto vrijedi i za grčki izraz ἀρετή (aretḗ). Prema Aristotelovoj definiciji, ἀρετή neke stvari jest ono na temelju čega se za tu stvar može reći da je dobra i da dobro funkcionira. Općenito, svaka stvar koja ima neku funkciju ima i odgovarajuću ἀρετή pa tako Platon i Aristotel govore o ἀρετή oka, uha, konja itd., isto kao i o ἀρετή čovjeka.

Filozofsko istraživanje vrlina započinje sa Sokratom, koji je iznio dvije prijeporne tvrdnje o vrlinama, koje su obilježile kasnije rasprave. Prvo, vrlinu je poistovjetio sa znanjem o onome što je dobro i loše, što je krajnje intelektualističko shvaćanje vrline. Drugo, zastupao je nauk o jedinstvu vrlina, tj. tvrdio je da su pojedine vrline samo različiti oblici znanja, iz čega proizlazi da posjedovanje jedne vrline za sobom povlači posjedovanje svih ostalih. Dok su stoici prihvatili te Sokratove tvrdnje, Platon i Aristotel uveli su važne modifikacije sokratovskoga stava. Platon je razlikovao četiri osnovne (tzv. kardinalne) vrline – hrabrost, mudrost, umjerenost (ili neku vrstu samokontrole) i pravednost – a za najvažniju među njima, pravednost, tvrdio da se nalazi u određenoj vrsti psihičkog sklada među trima dijelovima duše (razumskim, srčanim i požudnim). Aristotel je vrlinu odredio kao dispoziciju koja upravlja čovjekovim djelovanjem i koja teži sredini, odn. najboljemu dostupnom odnosu što ga čovjek može zauzeti prema emocijama koje prate njegove postupke. Zagovarao je, kao i Platon, eudajmonističko shvaćanje vrline po kojem su vrline i finalno dobro (za njima težimo radi njih samih) i instrumentalno dobro (za njima težimo radi sreće, tj. zato što je život u skladu s vrlinama sretan život). Uveo je i važnu razliku između vrlina karaktera (hrabrost, pravednost, umjerenost, velikodušnost, darežljivost itd.) i intelektualnih vrlina (umijeće, znanje, razboritost itd.), a posjedovanje jedne intelektualne vrline – razboritosti (φρόνησις, phrónēsis) – smatrao je ključnim za stjecanje vrlina karaktera.

Interes za problematiku vrlina obnovljen je sredinom XX. st., kada se razvijala tzv. etika vrlina (ili aretaička etika). Njezini zagovornici smatraju da pojam vrline treba imati središnju ulogu u utemeljenju etike. Iako prevladavaju neoaristotelovska shvaćanja, tj. naglašavaju važnost vrlina za ostvarenje sreće ili dobrobiti, kod njih su prisutna i gledišta koja smatraju da u prosudbi postupaka isključiv naglasak treba staviti na motive i karakterne crte djelatnika. Poseban izazov zagovornicima etike vrline dolazi od onih filozofa koji odbacuju postojanje trajnih karakternih osobina te umjesto toga naglašavaju važnost situacija u kojima se čovjek nalazi.

Citiranje:

vrlina. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/vrlina>.