struka(e): |
vidi još:  Filmski leksikon

žanr (franc. genre: rod; vrsta < lat. genus, genitiv generis: rod, podrijetlo), klasifikacijski pojam s dugom tradicijom u zapadnoeuropskoj poetici i estetici.

Književnost

Kao prvi pokušaj klasificiranja književnog djela s obzirom na njihova zajednička obilježja obično se ističe Aristotelova Poetika, koja postavlja dva smjera generičke teorije. Prvi se odnosi na književne vrste i njihove specifične odrednice, a drugi na ono što treba sadržavati dobro napisano književno djelo – kod Aristotela je riječ o strukturi zapleta tragedije, koja je i osnovna tema njegove studije. Klasična i renesansna teorija književnosti postavljaju epiku na čelo hijerarhije žanrova zbog prevladavajućeg uvjerenja da djela poput Vergilijeve Eneide ili Homerovih Ilijade i Odiseje sadrže sve tadašnjem čovjeku potrebne informacije, od umijeća ratovanja do naputaka o uspješnom vođenju kućanstva. Kao spoj različitih žanrova, Ariostov je Bijesni Orlando pokrenuo žučnu raspravu među renesansnim teoretičarima o opravdanosti i dopuštenosti tzv. miješanih žanrova (mixta genera). Za razliku od preskriptivne i regulativne klasične generičke teorije, moderni pristup žanrovima nastoji biti deskriptivan, bez ikakvih otvorenih pretenzija k hijerarhizaciji. Početkom moderne teorije žanrova obično se smatra morfologijska poetika, koja se pojavila u duhovnopovijesnom okružju koje je inzistiralo na tzv. unutarnjoj formi književnih djelâ kao izrazu pjesničkoga svjetonazora. Riječ je o formi koja djelo prožima organski, poput prirodnoga procesa, te ga tako otima hirovima autorske intencije i volje. Drugim riječima, poput biljaka i životinja umjetničko (književno) djelo jest tijelo čijim skladom upravlja priroda (goetheovska Naturform) pa su prema tome takva tijela (umjetnička djela) organizirana po istim načelima u vrste. Ruski formalisti, s druge strane, nastojali su književne vrste povezati s lingvističkim strukturama. Upozorili su i na problematičnost esencijalističkih definicija žanra. Koncepcijom pomičnih nizova J. N. Tinjanov je revidirao predodžbe i o odnosu među generičkim kriterijima i o odnosu među samim žanrovima. Prema njegovu mišljenju, žanrovske se konfiguracije mijenjaju tijekom evolucije tako da se rubni žanrovi (aforizam, crtica, pismo) premještaju u središte i postaju dominantni. U duhu morfologijske poetike i ruskog formalizma nastala je i glasovita studija V. J. Proppa, Morfologija bajke (1928). Međutim, 1970-ih njegovo je povezivanje kategorije žanra s pojmom vrste kakvim se služe prirodne znanosti žestoko kritizirao Tz. Todorov, koji je upozorio da tekstovi zadobivaju književni status tek ako izazivaju promjenu u našem shvaćanju kanona. Važnim se prinosom suvremenoj generičkoj teoriji smatra i Anatomija kritike (1957), kojom je N. Frye iznio sveobuhvatnu tipologiju žanrova, u koju ulaze komedija, tragedija, ironija i romanca. Uvodeći pojam modusa, kao transhistorijskog, invarijantnog iskaznoga modaliteta, G. Genette je nastojao postaviti gipku taksonomiju kategorija koje bi omogućile identifikaciju književnih žanrova (i podžanrova). Tako je književni tekst redefinirao kao sjecište različitih žanrovskih signala (arhitekstova, paratekstova, metatekstova, hipertekstova, hipotekstova). Međutim, spomenuta koncepcija, utemeljena na sinkronijskoj mreži odnosa, zanemaruje tradicijsko-dubinske odredbene sile žanra, da su žanrovske konfiguracije usko povezane s vrstama spoznaje i iskustva određenih razdoblja. Postmoderna teorija ide korak dalje te upozorava da tekstovi nastali unutar jednoga razdoblja mogu pripadati različitim skupinama, i to zato što se različiti autori, čitatelji i kritičari razlikuju po tome kako (žanrovski) identificiraju tekstove. Tvrdeći početkom 1980-ih da »zakon žanra« izvire unutar granica između dvaju žanrova, što znači da odrednice jednoga žanra uvijek već pripadaju onomu drugomu te ga tako kontaminiraju, J. Derrida je dekonstruirao kategoriju žanra. No ni pozicija onoga tko tako nešto provodi nije lišena još kompleksnijih žanrovskih odrednica posebne vrste pisanja koja ne pripada ni jednomu žanru potpuno, a istodobno ih sve objedinjuje.

Filmski žanr

Filmski žanr, vrsta je igranih filmova srodnih tema (zapleta, likova) i ikonografije ili prepoznatljivo oblikovanoga filmskog svijeta. U zapadnim kinematografijama povijesno su najrazvijeniji žanrovi vestern, komedijamjuzikl, melodrama, triler, gangsterski film, detektivski film, film strave, znanstvenofantastični film (→ znanstvena fantastika), pustolovni film. Katkad se za skupine sličnih žanrova rabi pojam nadžanr (npr. ratni film ili kriminalistički film kao nadžanr koji obuhvaća detektivski i gangsterski film te triler), dok se za tematski posebne podvrste pojedinoga žanra rabi pojam podžanr (npr. screwball-komedija, špageti-vestern, špijunski triler), iako je razlika nadžanra, podžanra i žanra često nejasna (tako se triler, detektivski film i gangsterski film katkad smatraju podžanrovima, a kriminalistički film žanrom). U velikim nezapadnim kinematografijama razvili su se specifični nadžanrovi i žanrovi, npr. gendai-geki, jidai-geki, shomin-geki u Japanu. Pojedini su se žanrovi upravo u filmu uzdigli do veće umjetničke razine (npr. vestern). Pojam žanr rjeđe se rabi za pojedine vrste dokumentarnog, eksperimentalnog i animiranoga filma.

Citiranje:

žanr. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/zanr>.