struka(e):

agronomija (agro- + -nomija), znanost o poljoprivredi; u širem smislu, skup strukovnih i znanstvenih spoznaja koje se primjenjuju u svim granama poljoprivredne proizvodnje; u užem smislu, primjena tih spoznaja u ratarstvu. (→ poljoprivreda)

Povijesni razvoj agronomskih znanosti u svijetu

Još su u starom vijeku pisci različitih naroda zabilježili mnoga iskustva i zapažanja o poljoprivredi. Tako je Kartažanin Magon, kojega Kolumela naziva »ocem agrikulture«, napisao 40 knjiga o poljoprivredi. U starome Rimu čitav niz pisaca obrađuje različita područja poljoprivredne proizvodnje, npr., L. J. Kolumela, M. T. Varon, M. P. Katon, Plinije Stariji. U njihovim se djelima nalaze pravila i upute za sve grane poljoprivredne djelatnosti. Iskustva i znanja o poljoprivredi razvijaju se dalje u srednjem vijeku. Karlo Veliki dao je urediti uzorna dobra, donio različite propise s područja poljoprivrede. Njemu se pripisuje uvođenje tropoljnog plodoreda s ugarom (1. ozima strnina, 2. jara strnina, 3. ugar), koji se održao sve do početka XVIII. st.

Tijekom srednjega vijeka nije se mnogo napredovalo u agronomskim spoznajama. U vrijeme renesanse i poslije razvoju agronomskih znanosti pridonijele su nove spoznaje u prirodnim znanostima (anatomiji, fiziologiji i sistematici bilja i životinja: A. Caesalpinus, J. Jung, M. Malpighi, N. Grew, S. Hales, Leonardo da Vinci, W. Harvey, C. Linné).

Otkrićem novih kontinenata počinju se, uz ostale, razvijati i agronomske znanosti. Richard Welston uvodi uzgoj krmne repe i djeteline. Jethro Tull uvodi uzgoj poljoprivrednih kultura u redove i obradbu konjskom spregom, a to je znatno unaprijedilo poljoprivrednu proizvodnju.

U XVIII. i XIX. st. osobit je zamah agronomskih znanosti. Osnivaju se katedre na različitim sveučilištima, najprije u Švicarskoj, zatim u Leipzigu, Celleu i drugdje. U to doba izdaje Wallerius prvo djelo o agrikulturnoj kemiji. U XVIII. st. uveden je u Engleskoj, u pokrajini Norfolk, norfolški četveropoljni plodored (1. jara strnina i crvena djetelina, 2. crvena djetelina, 3. ozima strnina, 4. okopavina, gnojena stajskim gnojem). Taj je plodored bio prekretnica u poljoprivrednoj proizvodnji, jer je, uz proizvodnju ljudske hrane, obuhvatio i proizvodnju stočne hrane. Nestao je ugar, uvedene su mahunarke, odnosno crvene djeteline i redovito gnojenje stajskim gnojem. Utjecajem gnojenja i ostalim problemima hranidbe bilja bavio se i osnivač moderne kemije A. L. Lavoisier.

Francuska revolucija počela je uklanjati srednjovjekovne posjedovne odnose u poljoprivredi i omogućila slobodnim seljacima gospodarenje. Ona je potaknula i razvoj prirodnih znanosti. U to doba postavio je Albrecht Thaer »humusnu teoriju«, kojom tvrdi da bilje treba humus (crnicu) zbog ugljika u njemu i da o količini crnice ovisi plodnost tla. Thaer dokazuje da mahunarke obogaćuju tlo, a drugi ga usjevi osiromašuju. On je osnivač prvoga Visokoga poljoprivrednog učilišta u Möglinu (1806). Oko 1840. objavio je Justus Liebig svoju »mineralnu teoriju« o ulozi mineralnih tvari u hranidbi bilja, prema kojoj biljke primaju hranu iz tla i iskorištavaju mineralne spojeve, odnosno biogene sastojke iz tla. Liebig je postavio i poznati »zakon o minimumu« po kojem život i razvoj bilja ovise o onome hranivu kojega ima najmanje u tlu, a patentirao je i superfosfat, prvo umjetno mineralno gnojivo.

Osamostaljenju pedologije od kemije i geologije kao posebne znanosti o tlu pridonijeli su radovi V. V. Dokučajeva, K. D. Glinke, E. W. Hilgarda i H. Streminea. Uzgoju stoke, koja se najprije oplemenjivala empirijski, prilazi se sve više znanstveno, oplemenjivanjem i odabirom. Usporedno s radovima na oplemenjivanju rješavaju se i problemi prehrane stoke (npr. proučava se metabolizam domaćih životinja, 1888. postavljena je prva respiracijska komora u Möckernu u Njemačkoj, zatim probavljivost i vrijednost pojedinih krmiva, normira se hranidba; radovi O. Kellnera i I. S. Popova).

Mnogi znanstvenici – od N. I. Vavilova, istraživača podrijetla kulturnog bilja, preko L. Burbanka i I. V. Mičurina, do E. N. Borlauga, dobitnika Nobelove nagrade za radove na oplemenjivanju bilja, djeluju u mnogobrojnim istraživačkim ustanovama. Oplemenjivanje domaćih životinja radi povećanja muznosti, tovnosti, plodnosti i sl. temelji se na znanstvenim istraživanjima. U suvremenoj agrotehnici oplemenjenom se biljnom materijalu obradbom tla, gnojidbom i dr. poboljšavaju uvjeti za rast. Konstrukcije novih poljoprivrednih strojeva pridonose kakvoći rada i smanjuju utrošak ljudskog rada. Pedološka istraživanja, uz agrotehnička i melioracijska, bitan su čimbenik u osvajanju novih poljoprivrednih površina i u čuvanju postojećih (npr. od erozije). Na složenim problemima poljoprivredne proizvodnje sudjeluju i agrarni ekonomisti.

Povijesni razvoj agronomskih znanosti u Hrvatskoj

Nove spoznaje iz agronomije prenosile su se, uglavnom bez većih zakašnjenja, i na hrvatske prostore. Za agronomsku struku u Hrvatskoj od osobite je važnosti utemeljenje Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva (1841) i pokretanje stručnog časopisa Gospodarski list (1842), prvoga popularnoga stručnoga poljodjelskog časopisa u Hrvatskoj, koji izlazi i danas. Sustavno poljoprivredno školstvo u Hrvatskoj započelo je otvaranjem Kraljevskoga gospodarskog i šumarskog učilišta u Križevcima (19. IX. 1860). Takva učilišta postojala su u to doba jedino još u Engleskoj (Oxford, od 1790), Njemačkoj (Möglin, od 1806) i Francuskoj (Grignon, od 1827., Rennes, od 1846). Učilište u Križevcima postalo je 1902. višim učilištem. Utemeljuju se i brojni poljodjelski zavodi, koji uz Kraljevsko gospodarsko učilište postaju temeljem sadašnjega Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (1919). U istočnoj Hrvatskoj napredak u agronomiji počinje osnivanjem Slavonskoga gospodarskog društva (1874), i Gospodarskog pokušališta (1878), koji su temelj sadašnjega Poljoprivrednog instituta u Osijeku (1916) i Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku (1960).

Visokoškolska nastava i znanstvenoistraživačka djelatnost u Hrvatskoj

Visokoškolska nastava iz područja agronomije u Hrvatskoj izvodi se na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i na Poljoprivrednom fakultetu Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku, a polaznici stječu zvanje diplomiranog inženjera poljoprivrede. Također, u okviru stručnog studija na Poljoprivrednom institutu u Križevcima (osnovan 1860) stječe se zvanje inženjera poljoprivrede. U pojedinim visokoškolskim ustanovama obavlja se i znanstvenoistraživačka djelatnost.

U Hrvatskoj djeluje osam poljoprivrednih instituta: Poljoprivredni institut Križevci (osnovan 1860), Institut za oplemenjivanje i proizvodnju bilja Zagreb (osnovan 1898), Poljoprivredni institut Osijek, Institut za šećernu repu Osijek (osnovan 1962), Institut za krumpir Stara Sušica (osnovan 1948., danas Zavod za krumpir), Duhanski institut Zagreb (osnovan 1956), Institut za poljoprivredu i turizam Poreč (osnovan 1875) i Institut za jadranske kulture i melioraciju krša Split (osnovan 1894).

Znanstvenoistraživački rad u Hrvatskoj organizirao se i u stanicama te u velikim poljoprivrednim poduzećima (Stanica za južne kulture Dubrovnik, IPK Poljoprivredni znanstveni centar d.o.o. Osijek, Znanstveno-istraživačko-razvojni centar Belje d.d., Darda i Razvoj poljoprivrede u prehrambenoj industriji »Podravka«, Koprivnica i dr.). Na razini županija djeluje 20 podružnica Hrvatskoga zavoda za poljoprivrednu savjetodavnu službu, koje obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima prenose znanstvene i stručne spoznaje iz agronomije.

Standardni stručni i znanstveni časopisi

U Hrvatskoj izlazi 16 agronomskih časopisa: Agronomski glasnik (1930), Entomologica Croatica (1995., sljednik Glasnika Jugoslovenskoga entomološkog društva – 1926. i Acta agronomica Jugoslavica – 1931), Fragmenta phytomedica et herbologica (1993., sljednik Fragmenta herbologica Croatica – 1970. te Fragmenta herbologica – 1973), Glasnik zaštite bilja (1977., sljednik časopisa Biljna zaštita – 1957), Gospodarski list (1842), Hortikultura (1934), Krmiva (1957), Mljekarstvo (1951), Natura Croatica (1992), Poljoprivredne aktualnosti (1955), Poljoprivredna znanstvena smotra (1946., sljednik Vjesnika za gospodarstvo – 1886. te Poljoprivredne naučne smotre – 1939), Poljoprivreda (1995., sljednik časopisa Znanost i praksa u poljoprivredi – 1982. te Zbornika radova Poljoprivrednog instituta Osijek 1971), Pomologija Croatica (1984), Ribarstvo (1942), Sjemenarstvo (1957) i Stočarstvo (1957).

Sustav agronomskih znanosti

Osnova za razdiobu agronomskih znanosti mogu biti temeljni činitelji poljoprivredne proizvodnje: podneblje – tlo – kulturna biljka – domaća životinja – čovjek.

Dva osnovna agroekološka čimbenika, podneblje i tlo, uvjetovala su nastajanje dviju znanstvenih disciplina, i to agroklimatologije, koja proučava utjecaj klimatskih elemenata i njihovih varijacija na kulturnu biljku, i pedologije, koja proučava nastanak, svojstva (osobito plodnost) i sistematiku tala.

Opće ratarstvo ili, bolje, opća proizvodnja bilja proučava zakone koji vladaju u procesu biljne proizvodnje i načela proizvodnog postupka polazeći od stajališta što boljeg iskorištavanja poljoprivrednog tla. Posebno proučava obradbu tla, gnojidbu, sjetvu (sadnju), njegu, borbu protiv korova, žetvu (berbu), sustave poljoprivredne proizvodnje (npr. plodored, monokultura, konsocijacija). Specijalno ratarstvo proučava uzgoj ratarskih kultura, njihovu raširenost, upotrebu, osobine, ekološke uvjete uspijevanja te njihovu agrotehniku. Ostale kulturne biljke predmet su drugih znanstvenih grana: povrćarstva, cvjećarstva s vrtlarstvom, voćarstva i vinogradarstva. Poboljšanjem nasljednih osobina kulturnih biljaka bavi se, uz pomoć različitih grana biologije, u prvom redu genetike, znanost o oplemenjivanju bilja. Zaštitom kulturnih biljaka u tijeku njihove vegetacije, a i njihovih proizvoda u skladištima, bavi se zaštita bilja.

Domaće su životinje, slično kao i kulturne biljke, predmet proučavanja općeg i specijalnog stočarstva, koje se prema vrsti stoke dijeli na govedarstvo, konjarstvo, svinjarstvo, ovčarstvo, kozarstvo, peradarstvo i kunićarstvo. Šire shvaćeno, u stočarstvo se ubraja i pčelarstvo, svilarstvo (uzgoj dudova svilca), uzgoj krznaša i pasa, te ribogojstvo. U lancu preradbe biljnih krmiva u proizvode (npr. meso, mlijeko, masnoće, jaja) preko domaćih životinja, važnu ulogu ima znanost o hranidbi domaćih životinja.

Društvenu stranu poljoprivredne proizvodnje i raspodjele proučava ekonomika poljoprivrede, gdje se posebno izdvajaju agrarna politika, planiranje i organizacija poljoprivredne proizvodnje, promet poljoprivrednim proizvodima, organizacija i rad poljoprivrednih poduzeća, poljoprivredno knjigovodstvo, taksacija, kalkulacija.

Od specifično tehničkih grana u agronomiju ulaze neke koje se primjenjuju u poljoprivredi, npr. poljoprivredno strojarstvo, poljoprivredno građevinarstvo, poljoprivredne melioracije. Tehnologija poljoprivrednih proizvoda također može ulaziti u agronomiju. Međutim, s razvojem tih grana one se sve više osamostaljuju, jedino se vinarstvo (enologija) zadržalo u agronomskim znanostima.

Citiranje:

agronomija. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/agronomija>.