struka(e):
vidi još:  Krležijana
ilustracija
GLAZBA, A. D. Gabbian, Glazbenici na dvoru vojvode od Modene, oko 1700.
ilustracija
GLAZBA, Chopinov novogodišnji koncert u Berlinskom dvorcu 1829.
ilustracija
GLAZBA, J. Danhauser, Liszt svira, slijeva: Alexandre Dumas (otac), Victor Hugo, Georges Sand, Niccolò Paganini, Gioacchino Rossini, Franz Liszt, Marie d'Agoult
ilustracija
GLAZBA, minijatura s prikazom glazbenika na zvonima
ilustracija
GLAZBA, Münchenska Hofkapelle pod vodstvom Orlanda di Lassa (za spinetom)
ilustracija
GLAZBA, svirač aul(os)a, Duridova vaza, V. st. pr. Kr.

glazba, znanje i vještina, odnosno umjetnost vremenske organizacije zvuka; umjetnost kombiniranja zvukova prema pravilima (koja se mijenjaju prema mjestima i razdobljima), organiziranja trajanja s pomoću zvukovnih elemenata; proizvod te umjetnosti. To je jedan od rijetkih slavenskih naziva (u drugim se jezicima naziv oslanja na grč. μουσıϰή; lat. musica, arap. mūsīqī i dr.); potječe iz XIX. st. (< glas-ba, glas = zvuk) i u hrvatskoj se jezičnoj praksi pretežno upotrebljava kao sinonim s nazivom muzika.

U povijesti europskoga civilizacijskoga kruga javljale su se različite definicije glazbe. U antici su najpoznatije bile Ptolemejeva odrednica (»glazba je sposobnost prepoznavanja razlika između visokih i niskih tonova«) i odrednica Aristida Kvintilijana (»glazba je znanje o melosu i o onome što melosu pripada«).

U srednjem vijeku isticala se nužnost istodobnoga zadovoljavanja racionalnog i osjetilnog načela u glazbi. U renesansi i ranome baroku pri definiranju glazbe postavljalo se u prvi plan konkretno muziciranje, s naglaskom na vokalnost: glazba se najčešće definirala kao umjetnost ispravna pjevanja. Pojavljivale su se i nove podjele, čime je započeo proces koji će u idućim razdobljima baratati većinom tek novim podjelama glazbe na različita područja, odnoseći se sve više samo na stvarno zvučeću glazbu i gubeći iz vida sveobuhvatnu širinu ukupnosti pojma i stvarnosti koju je on označivao u ranijim razdobljima.

Ranoromantičarske teorije XIX. st. davale su glazbi metafizička i transcendentalna obilježja, ističući ju jednostrano ili kao simbol sveopće harmonije ili kao idealan medij za izražavanje osjećajnosti, iracionalnosti i duševnosti općenito. Tomu se u polovici XIX. st. suprotstavila tzv. formalistička estetika E. Hanslicka (jedini su sadržaj i predmet glazbe »zvučeći pokrenute forme«) s dalekosežnim posljedicama duboko u XX. st.

Tijekom XIX. i XX. st. pojavljivale su se nove podjele: prema izvoditeljskim sastavima, oblicima izvedbe, izravnoj funkcionalnosti, skladateljsko-tehničkim postupcima, društvenim, odnosno psihološko-estetičkim kriterijima i dr.

U prvoj polovici XX. st. I. Stravinski smatrao je da »glazba po svojoj bîti nije sposobna ništa »izraziti«, što god to bilo: osjećaj, motrište, psihološko stanje, prirodna pojava ili bilo što drugo«, dok se A. Schönberg vratio antičkim postavkama oponašanja (»Na svojem najvišem stupnju umjetnost se bavi isključivo reprodukcijom unutarnje prirode«). U drugoj polovici XX. st. K. Stockhausen zastupao je postavke o transcendentnoj bîti glazbe, a J. Cage nastojao je prevladati sva dotadašnja poimanja glazbe shvaćanjem da je »glazba ono što čujemo kada šutimo«.

Suvremena glazbena arheologija, etnomuzikologija i antropologija proširile su spoznaje o postojanju glazbe vremenski i prostorno daleko izvan europskoga kulturnog kruga. Univerzalnost njezina postojanja i izrazita društvenost njezina bića potvrđene su u svim poznatim društvima u prapovijesti. U izvaneuropskim kulturama tradicionalne su glazbe većinom povezane s kultom, religijom ili kojom drugom izravnom društvenom funkcionalnošću, dok je, uz rijetke iznimke, jedino u europskom kulturnom krugu, uz analogne pojave i prilike, razvijen pojam i izvorni sustav umjetničke glazbe, koja služi isključivo zadovoljenju potrebe za doživljajem lijepoga u području zvukovnosti.

Glazba se ostvaruje tonovima, organiziranima u tonske sustave, koji variraju prema sredini i razdoblju u kojem se pojavljuju. Glavni su elementi s pomoću kojih se glazbeno djelo oblikuje, odnosno sklada: ritam, koji se očituje u izmjenjivanju tonova različita trajanja i naglaska te na njihovu grupiranju u ritmičke cjeline; melodija, slijed horizontalno, linearno raspoređenih tonova koji se čuju jedan za drugim; harmonija, vertikalno raspoređivanje tonova koji se u akordičkim sklopovima čuju svi istodobno; polifonija, istodobno zvučanje više samostalnih melodija; boja, koja ovisi o sredstvima kojima se ostvaruju glazbena djela, tj. o ljudskome glasu ili o vrsti instrumenta; oblik, tj. zvučna cjelina zasnovana na najrazličitijim mogućnostima izlaganja, međusobnoga kombiniranja, variranja, nizanja ili razradbe tonske građe – zvučnih elemenata.

Od antičkog doba do danas glazbena se umjetnost na različite načine znanstveno obrađuje i klasificira prema podrijetlu, namjeni, formalnim i sadržajnim značajkama, izvodilačkom sastavu i dr. Među raznovrsnim pristupima do danas je ostala aktualna Aristoksenova podjela na glazbenu praksu i glazbenu teoriju. Srednjovjekovni su teoretičari (od XIII. st.) uveli, među ostalim, razdiobu na jednoglasnu i višeglasnu glazbu, a na prijelazu u barok (potkraj XVI. st.) počele su se u praksi i u teoriji jasno razdvajati vokalna glazba, skladana primarno za ljudski glas, tj. za pjevanje, od instrumentalne glazbe, skladane samo za instrumente. S obzirom na izvodilački sastav kojemu je namijenjena, glazba može biti čista vokalna (solistička ili zborna), instrumentalna (solistička, komorna, orkestralna) ili vokalno-instrumentalna (pjevanje uz pratnju instrumenta itd.). Glazba se može klasificirati i prema vrstama: simfonijska, operna, komorna, plesna itd., ili pak prema svrsi: koncertna, scenska, crkvena, salonska, zabavna, filmska itd. Može se nadalje podijeliti na narodnu (pučku) i umjetničku. Dok djela s područja umjetničke glazbe stvara školovan glazbenik, koji svoje kompozicije redovito potpisuje, narodna glazba djelo je anonimnih, neškolovanih nadarenih pučana. Veze između umjetničke i narodne glazbe često su vrlo jake: svi su se nacionalni stilovi u europskoj glazbi XIX. i XX. st. izgrađivali na elementima glazbenog folklora.

Specifičnost glazbene umjetnosti najbolje se očituje u usporedbi s drugim umjetnostima. Glazba se odvija u vremenu, i zato se bitno razlikuje od umjetnosti vezanih uz prostor (slikarstvo, kiparstvo, arhitektura). Ali ona se znatno razlikuje i od ostalih oblika čovjekova stvaralaštva koji protječu u vremenu (književnost, osobito dramska). Da bi, naime, glazbeno djelo stvarno moglo postojati, potreban je posrednik između skladatelja i onih kojima se on obraća, tj. publike. Njegovo djelo živi tek onda kada reproduktivni glazbeni umjetnik ili skup glazbenika oblikuje note u tonove.

Društveni je značaj glazbe jasno istaknut u njezinu povijesnom razvoju. Isprva, u prapovijesno doba, ali djelomice i u antici, glazba je pratila rad, magijske obrede, svečanosti i druge događaje. U srednjem je vijeku služila potrebama Crkve i aristokratskih palača, ali je istodobno pratila i sve značajnije društvene događaje na selu i u gradu (obredne i svadbene svečanosti i dr.). Crkve su tada zapravo bile jedina glazbena središta u kojima su se mogli očuvati spomenici glazbene kulture. Kada se građanski stalež počeo razvijati kao novi društveni čimbenik, glazbena je umjetnost stekla izrazito društveni značaj, čemu je u XVII. i XVIII. st. pridonijelo i otvaranje javnih opernih kazališta i koncertnih ustanova. U XIX. st. društveni položaj glazbenika iz temelja se promijenio: glazbenik je postao neovisan stvaralac, ne sklada više po želji i naredbama feudalaca i Crkve, nego zbog vlastite potrebe. Uspon građanske klase omogućio je demokratizaciju glazbe i potpun preokret glazbenog života. Stvarali su se novi izvoditeljski ansambli i otvarale javne glazbene škole. I u romantičkim nacionalnim pokretima što su zahvatili mnoge europske zemlje glazba je dobivala značajnu ulogu (pojava mnogobrojnih domoljubnih pjesama i budnica širom Europe).

U povijesnom razvoju glazbe izdvajaju se ponajprije razdoblja staroga vijeka, kada su pojedini narodi – Egipćani, Kinezi, Indijci, Hebreji i dr. – izgradili vlastite razmjerno visoko razvijene glazbene kulture. Najviše se pisanih podataka sačuvalo o glazbi antičke Grčke, gdje je glazbena umjetnost uživala velik ugled u odgoju, jer joj je pripisivano snažno etičko djelovanje (Platon, Aristotel i dr.). U starogrčkoj glazbenoj teoriji razrađen je sustav tonskih nizova (ljestvica). Nastao je prvi sustav notnoga pisma: tonovi su se označivali posebnim slovima iznad riječi. Jedinstvo poezije, pokreta i glazbe (najviši je domet postignut u Eshilovim, Sofoklovim i Euripidovim tragedijama) napušteno je nestankom grčke samostalnosti; čisti je artizam zamijenio nauk ili učenje o etosu glazbe. U tom je obliku u Rimskom Carstvu preuzeto grčko naslijeđe. Pjesništvo se odvojilo od glazbe, a glazbom su se bavili samo robovi. U ranome srednjem vijeku nastala je, pod utjecajem židovskog bogoslužja te istočnjačkih kultura i kultova prenesenih u Europu, liturgijska glazba rane kršćanske Crkve – strogo jednoglasno koralno pjevanje. Prvu kodifikaciju liturgijskih napjeva potaknuo je Grgur Veliki (papa 590–604). Liturgijske ili tzv. gregorijanske melodije postale su ubrzo temeljem na kojem će se razviti prvi oblici europskog višeglasja (polifonija). Znatan je bio i utjecaj srednjovjekovne svjetovne glazbe: viteške lirike trubadura, truvera, minnesängera i pučkoga muziciranja, posebno instrumentalnoga, putujućih profesionalnih glazbenika, žonglera. Prvo razdoblje razvoja polifonije, približno od 850. do 1300., obuhvaća nekoliko značajnih pojava, na prvome mjestu razvoj notnoga pisma i uvođenje sustava crtovlja, koji je najuže izgradio Guido d’Arezzo (997–1050). Teorijom o trajanju nota, menzuralnom notacijom (Franko iz Kölna, »Ars cantus mensurabilis«, oko 1250), glazba je dobila mogućnost vlastitog, o riječima neovisnoga, ritmičkog oblikovanja. Uz to su se izgrađivala i načela glazbenih mjera (Marchetto iz Padove, »Pomerium in arte musicae mensuratae«, oko 1321–26), čime su bili dobiveni samo tehnički elementi, ali su tek oni omogućili slobodan razvoj europske glazbe, različit od razvoja ostalih glazbenih kultura. U svojem šestostoljetnom razvoju polifonija je prošla različita stilska razdoblja i obličja, od jednostavnih srednjovjekovnih (organum, diskant) do vrlo složenih renesansnih. U XIV. st. glavna je osobnost tal. Trecenta Firentinac Francesco Landino, a francuske struje ars novae Guillaume de Machault i Philippe de Vitry. Te kasnosrednjovjekovne stilove karakterizira prodor svjetovnoga duha, a glavni su oblici: madrigal (sadržaj ljubavni, šaljivi, satirični, pastoralni, polemički i politički), caccia i balata. Za krunidbu Karla V. u Reimsu 1364. Machault je skladao prvi cjeloviti misni ciklus koji će, uz motet, postati glavnim oblikom duhovne glazbe. U razdoblju renesanse (približno od 1430. približno do 1600) europsku su glazbenu kulturu obilježili franko-flamanski glazbenici: G. Dufay, J. Ockeghem, J. Obrecht i, osobito, Josquin des Prés, kao njihovi glavni predstavnici. Osnivane su vladarske i kneževske glazbene kapele, pojavili su se dvorski skladatelji. Osim mise i moteta čest je i svjetovni chanson. Flamanac Adrian Willaert prenio je iskustva niz. škole u Veneciju (gl. predstavnici: Andrea i Giovanni Gabrieli), a odande se utjecaj širio po Italiji (Luca Marenzio, Gesualdo da Venosa). Veliki zastupnici kasne glazbene renesanse, Palestrina (osnivač rimske škole) i Nizozemac Orlando di Lasso doveli su u XVI. st. višeglasni stil a cappella do klasične jasnoće i ravnoteže. Pojavu moderne harmonijske misli prvi je teoretski izložio G. Zarlino (»Istituzioni harmoniche«, 1558), koji je starim modusima suprotstavio dualistički sustav tonaliteta dura i mola. U drugoj pol. XVI. st. počela su se svestranije upotrebljavati i glazbala (lutnja, čembalo, klavikord, orgulje, viole) u samostalnim formama canzone, ricercara, toccate, varijacije. Uz motet i misu glavni je vokalni oblik madrigal, složeniji i bogatiji od onoga iz doba ars nova. Tekstovi su uzeti iz djela Petrarke, Ariosta, Tassa i dr. Smrt Palestrine i Orlanda di Lassa 1594. značila je i kraj velikoga razdoblja renesansne vokalne polifonije. God. 1598. izvedena je u Firenci prva opera, »Dafne« (J. Peri), zasnovana na potpuno suprotnim estetskim i kompozicijsko-tehničkim načelima: polifoniju je zamijenila monodija, tj. solo-pjevanje s akordičkom instrumentalnom pratnjom, koju su instrumentalisti ostvarili u slobodnome stilu na temelju basove dionice, obilježene brojkama (basso continuo, generalbas). To novo doba, glazbeni barok (približno od 1600. približno do 1750), počelo je s radikalnim zaokretom: homofonsko, jednoglasno pjevanje recitativnoga značaja (stile recitativo), nastalo iz težnje za obnovom grčke tragedije, činilo je osnovu na kojoj se razvila opera, oratorij i kantata. Opera se brzo širila, nakon Firence glavna su središta bila Rim (S. Landi), Venecija (C. Monteverdi), gdje je 1637. otvoreno prvo javno operno kazalište, pa Napulj (A. Scarlatti), Pariz (J. B. Lully), Hamburg (R. Keiser) i London (H. Purcell). Instrumentalna se glazba sve više osamostaljivala u suiti (nizu stiliziranih plesova), baroknoj sonati i koncertu (concerto grosso), a na kraju razdoblja, u fugi, potisnute polifonske tendencije ponovno su došle do punoga zamaha. Orgulje i čembalo, a osobito gudaća glazbala visoke zanatsko-umjetničke izvedbe graditelja (Amati, Guarneri i Stradivari), potpuno su potisnuli instrumentarij renesanse. Po broju imena, raznolikosti, opsežnosti i univerzalnosti učinka barok zauzima iznimno mjesto u povijesti glazbe. U stvaranju baroknih oblika vodeću su ulogu imali Talijani, a uz njih su znatan udio imali Francuzi i Nijemci. Sintezu su izvršili G. F. Händel (opera i oratorij) i J. S. Bach (svi oblici, osim opere). – Klasicizam (pol. XVIII. st.) započeo je s oštrom reakcijom na »komplicirani« polifonski stil kasnoga baroka. U Njemačkoj su se razvili novi, tzv. galantni, i »osjećajni« stil kao dva izraza ranoga klasicizma, a zastupali su ih sinovi J. S. Bacha, zatim pripadnici Mannheimske škole (J. V. Stamitz). Zahtjev za jednostavnošću i jasnoćom (Diderot) i ideja povratka prirodi (Rousseau) odrazili su se u glazbi francuskih clavecinista, u sonatama D. Scarlattija, u realizmu opere buffe i velikoj reformi opere serie koju je provodio Ch. W. Gluck. Visoki klasicizam obilježila su umjetnička dostignuća majstorâ tzv. bečke klasike, Haydna, Mozarta i Beethovena. U njihovoj se djelatnosti do vrhunca razvila klasična instrumentalna glazba: usavršili su se simfonija, koncert, komorni i klavirski oblici. Formalnom osnovom ključnih stavaka postala je sonatna forma s dvjema kontrastnim temama. Dok su Haydn i Beethoven biti pretežno majstori instrumentalne glazbe, Mozartova univerzalnost činila ga je i jednim od najvećih predstavnika opere njegova doba. U prva tri desetljeća XIX. st. izdignuo se Beethoven, koji je u svojim simfonijama, gudačkim kvartetima i posljednjim klavirskim sonatama dao putokaz novom izrazu – romantizmu. U tom je razdoblju težište bilo na malim formama: solo-pjesmi i klavirskoj minijaturi. Njegovali su ih gotovo svi predstavnici romantizma, ponajprije Schubert, Schumann, Mendelssohn i Chopin. Kultivirali su se i tradicionalni simfonijski i komorni oblici, ali su ih romantičari modificirali prema novim potrebama i osjećajima vremena. Tako je H. Berlioz u Francuskoj otvorio novo razdoblje u razvoju tzv. programne glazbe svojom »Fantastičnom simfonijom«, koja je obilježila razvoj romantičke kolorističke instrumentacije. Nakon Berlioza, F. Liszt stvorio je oblik simfonijske pjesme, novi tip jednostavačne orkestralne kompozicije, koja je redovito nadahnuta različitim izvanglazbenim zbivanjima. Usporedno s Lisztom, J. Brahms pisao je simfonijska i komorna djela u kojima je sadržaj romantičan, dok se formalna okosnica čvršće pridržava klasičnog okvira. Potom je R. Strauss u svojim orkestralnim djelima prihvatio Lisztovu programnu koncepciju, a G. Mahler nadovezao se na Beethovena, udružujući orkestar i glasove u simfonijskome djelu. Poseban je procvat doživjela opera: Weber je izgradio njemačku nacionalnu operu (»Freischütz«, 1821), Mayerbeer tip francuske tzv. velike opere, a Rossini, Bellini i Donizetti talijansku ranoromantičku operu s težištem na belkantu uokvirenome razvijenijom dramskom radnjom. Nakon njih, polovicom XIX. st. opernim su kazalištem dominirali R. Wagner i G.Verdi. Dok je Wagner reformirao operu, intenzivno združujući simfonijske i operne elemente u svojim glazbenim dramama, Verdi je prvenstvo ostavio pjevačkomu partu, koji je prožeo dramatskom ekspresijom dajući primjere duboko proživljenoga scenskoga realizma. Osvježenje su u europsku glazbu unijele tzv. nacionalne škole Rusa (Glinka, Musorgski, Borodin, Rimski-Korsakov, Čajkovski), Čeha (Smetana, Dvořák), Poljaka (Chopin, S. Moniuszko), Norvežana (E. Grieg) i drugih, kojima je folklor postao temelj do tada nepoznate, osebujne izvornosti melodike i ritmike. Na prijelazu u XX. st. pojavio se talijanski operni verizam, izgrađen na naturalističkoj brutalnosti; iz njega se izdvojio Puccinijev lirizam. U tome je razdoblju francuski impresionizam, na čelu s C. Debussyjem, prenio u glazbu smjernice likovnog impresionizma i nastavio obnovu francuske instrumentalne glazbe, koju je započeo C. Franck, te proveo svojevrsnu revoluciju u harmoniji postupno rušeći tonalitet. – Dvadeseto je stoljeće nedvojbeno do sada najsloženije, najheterogenije razdoblje glazbene povijesti. Njegove su najznačajnije inovacije: oslobođenje od tonaliteta (svi tonovi u ljestvici postaju potpuno ravnopravni), slobodan život ritma bez pravilnosti mjere, atematičnost, aleatorika te otkrivanje posve novih zvučnih medija. Iz najrazličitijih stilskih pojava u prvoj polovici XX. st. jasno se izdvajaju: ekspresionizam, koji se nadovezao na kasni romantizam a zatim nastavio u dodekafoniji, i antiromantičke tendencije, iz kojih se razvio neobarokni i neoklasicistički izraz; uz to se javljaju i zagovornici moderno koncipiranoga, tzv. novonacionalnog izraza. Pečat su tomu vremenu dali: Schönberg, otac atonalnosti i dodekafonije; I. Stravinski, u čijim se djelima zrcale sve tendencije stoljeća, od ekspresionizma do neobaroka i dodekafonije; B. Bartók, koji je smjelo združivao folklorna obilježja s napretkom suvremene europske glazbene tehnike; Hindemith, veliki neoklasicistički polifoničar.

Nakon II. svjetskog rata slika glazbenog života bitno se promijenila; u razdoblju od 1950-ih do 1970-ih sve šire zanimanje za dodekafoniju dovelo je do potpune organizacije glazbene građe, tj. serijelne glazbe, kojoj je osnove postavio O. Messiaen, a prihvatili su i razradili P. Boulez, K. Stockhausen, L. Nono i mnogi drugi. Istodobno radikalno napuštanje svih tradicionalnih sredstava kompozicije i smiono eksperimentiranje dovelo je do otkrivanja novih zvučnih mogućnosti u tzv. konkretnoj (P. Schaeffer i pristaše) i elektroničkoj glazbi (H. Eimert, K. Stockhausen, B. Maderna, L. Berio, M. Babbitt, V. Ussachewsky i dr.). Međutim, od kraja 1970-ih pa do prijelaza u XXI. st. u glazbi se, analogno situaciji u drugim umjetnostima, afirmira spektar nejedinstvenih estetika (npr. minimalizam, nova jednostavnost) pod nazivom postmoderne, svojevrstan eklektički historicizam, koji u otklonu od rigidne avangarde »rehabilitira« prethodne tehnike u skladateljskim postupcima (npr. ponovna uporaba izraženije ritmike, melodike, harmonije, tonskoga kolorita i dr.). Pojedini skladatelji postmodernističkih orijentacija poput Philipa Glassa, Arva Pärta, Astora Piazzole, Wolfganga Rihma, Sofije Gubajduline i dr. međunarodno su se afirmirali, a neki među njima postali su široko popularni. Tako se u umjetničkoj glazbi Zapada nagovješćuje novo doba sinteze i prevladavanja avangardi XX. st. kao povijesna etapa u daljnjem tijeku njezine povijesti.

Posebno glazbeno područje u XX. st., osobito u njegovoj drugoj polovici, tvori područje tzv. zabavne glazbe, koja je zahvaljujući razvoju masovnih medija (radio, TV, klasične i kompaktne ploče, video) prerasla u industriju planetarnih razmjera. Zabavna je glazba raslojena u nekoliko glavnih podsmjerova: građansku pjesmu: tal. (kancona), franc. (šansona), njem. (šlager) i glazbu američkoga tipa, pop i rock glazbu te jazz, koji dijelom svoje produkcije, zahvaljujući izvornosti, životnosti i dinamičnosti, predstavlja umjetničku estetičku vrijednost za sebe. Folklorna se glazba u drugoj polovici XX. st. raslojila na izvorni folklor, koji zbog socio-demografskih promjena pretežno urbaniziranog industrijskog društva ubrzano nestaje, te tzv. novokomponirani folklor, etnoglazbu i tzv. svjetske glazbe (world music), koji pokrivaju glazbene interese pretežno novourbaniziranih društvenih slojeva i predstavljaju miješanje izvora, utjecaja i stilova, karakteristično za eklektičke spojeve umjetničkog postmodernizma.

Povijest hrvatske glazbe može se dokumentirano pratiti već 10 stoljeća. (→ hrvati, glazba)

Citiranje:

glazba. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/glazba>.