gregorijanski koral, repertoar jednoglasnih latinskih napjeva za liturgijsko slavlje mise i oficija. U najširem smislu riječi obuhvaća sve pjevane i recitirane dijelove bogoslužja, napjeve misnog ordinarija, himne, kao i sve novoskladane oblike, dok se u užem smislu riječi naziv odnosi na napjeve misnoga proprija te na antifone i responzorije oficija. Srednjovjekovni nazivi gregoriana carmina i cantus romanus ne označuju povijesni realitet, već više zahtjev za teološkim autoritetom povezanim s nastojanjem pape Grgura I. oko ujedinjenja pjevanja s liturgijskom praksom Rima.
Tekstovi su u pravilu biblijske i psalamske provenijencije. Melodije su građene u skladu sa sintaksom i značenjem tekstovnoga predloška. Pojedini se oblici korala razlikuju prema formi, funkciji, modusu kojemu pripadaju te također prema tekstovno-melodijskim karakteristikama i stupnju melodijskog individualiteta. – Dvije su glavne forme antifona i responzorij, a potječu iz temeljnih forma pjevanja psalma. Različiti su oblici korala od ranoga srednjeg vijeka sakupljani u glazbenim knjigama: gradualima, misalima, kantatorijima, antifonarijima i tonarijima. Najstariji zapisi gregorijanskoga korala datirani su na kraju VIII. st., a najstarije sačuvane notne knjige potječu s kraja X. st. Pretpostavlja se da je gregorijanski koral potekao iz prakse usmene glazbene tradicije i da je tek naknadno zapisan, počam od kraja IX. st. Do danas nisu razjašnjena načela njegove formulacije, motivi i točniji uvjeti zapisivanja, podrijetlo ni odnos spram starorimskomu pjevanju. Gregorijanski koral najvjerojatnije je redigiran u Franačkoj, a ne u Rimu, i to u okviru zahtjeva Karolinga za jedinstvom liturgijske glazbe u cijelome carstvu i u savezu franačke države i Rimske crkve. Time je gregorijanski koral postao normativni korpus liturgijske glazbe srednjega vijeka.
