hjer (hêrъ), dvadeset i četvrto slovo glagoljične i staroćirilične azbuke, bez posebnoga leksičkoga značenja. Osim fonema /h/, u obje staroslavenske azbuke označava i broj 600. U ćirilicu je izravno preuzeto iz grčkoga khῖ (Χ, χ). U procjeni njegova podrijetla u glagoljici često se navodi endogeno tumačenje, kako je posrijedi namjerna pismovna sličnost koja odražava izgovornu bliskost s ostalim dvama velarima (k, g). U nekim spomenicima nalazi se i oblik , tzv. paukasto h: premalo je pokazatelja za tvrdnju da je ono obilježavalo kakvu izgovornu posebnost. Promjenom iz oble u uglatu (ustavnu) glagoljicu to slovo nije doživjelo velike promjene: usp. Kijevski listići: , Sinajski psaltir: ; Vatikanski misal Illyrico 4: , Novakov misal: . Ni u kurzivnoj inačici oblik se nije bitno mijenjao: (Vinodolski zakonik), (Istarski razvod).