struka(e):

istina. 1. Jedan od temeljnih filozofskih (posebno spoznajnoteoretskih) pojmova, koji se u povijesti filozofije različito definirao, ovisno o različitim polaznim stajalištima i usmjerenjima pojedinih filozofa. Tako pozitivizam tumači istinu kao koherentnost jednoga mišljenja (stava) s drugim mišljenjima (stavovima) u određenom sustavu, pragmatizam kao korisnost u praksi, imanentna teorija kao neposrednu osobnu svijest o logičkoj nužnosti jednoga mišljenja (stava), teorija adekvacije kao slaganje misli i stvari, a teorija korespondencije kao slaganje iskaza i činjenica. Posljedica nekih od tih teorija često je pluralizam istina: svatko može imati svoju istinu ako se ona slaže s drugim njegovim vjerovanjima ili ako je njemu osobno izravno očita ili u praksi korisna. Takva su relativistička shvaćanja u proturječnosti s onim pojmom istine koji se susreće u znanosti i u svakidašnjem životu. Nasuprot tomu, objektivistička teorija istine drži da je jedan stav (mišljenje) istinit onda kada izvješćuje o nekim objektivno postojećim činjenicama, pa može biti primijenjen u društvenom praktičnom djelovanju. No objektivnost istine ne znači potpuno poklapanje mišljenja s bitkom, niti postojanje istine neovisno o čovjeku i subjektivnoj ljudskoj svijesti, kao što smatraju realisti i objektivni idealisti. Istina ne postoji neovisno o čovjeku, jer je ona spoznajna kategorija. Predmet o kojem mislimo može postojati neovisno o nama, ali samo naša misao o njemu, izražena kao tvrdnja, može biti istinita ili lažna. Drugi je oblik objektivizma teorija adekvacije, koja zastupa tezu o poklapanju mišljenja s bitkom, poznatu još iz skolastike u formuli »adaequatio intellectus et rei« (podudaranje intelekta i stvari), ili teorija o apsolutnom odražavanju bitka u mišljenju. Tzv. »kopernikanski obrat« I. Kanta korjenito je doveo u pitanje objektivističku i adekvacijsku teoriju istine: budući da se »stvar po sebi« ne može spoznati zato što nije nikakav »realan predikat«, već ono što transcendira područje svijesti imanentnog iskustva, istina se može tražiti samo unutar granica »čistoga razuma« i njegovih spoznajnih moći. Zato je istina utemeljena na čistome razumu »formalna«, tj. do nje se došlo jedino razumskim spoznajnim djelatnostima. Formalna istina sastoji se po Kantu »jedino u slaganju spoznaje sa samom sobom prilikom potpune apstrakcije od svih objekata uopće«. Nasuprot Kantu, G. W. F. Hegel razumije istinu kao ono što je »cjelovito«, što je veće od svojih dijelova i što ih u sebi sadrži kao ukinute i istodobno kao pojedine stupnjeve samoozbiljenja te cjeline. Zbog svoje cjelovitosti istina se ne može prikazati ni u jednoj pojedinačnoj znanosti, već samo unutar sustava znanostî koje tu istinu prikazuju u njezinu subjektivnom, objektivnom i apsolutnom pogledu. U suvremenoj filozofiji uvelike je prihvaćena Lockeova i Leibnizova podjela istina na faktičke i logičke. Prve se sreću u posebnim znanostima, druge u logici i matematici. Smatra se da je bitna razlika među njima u tome što prve ovise o iskustvu, a druge su »apriorne«, tj. neovisne o iskustvu, ovisne jedino o (slobodno izabranim) pravilima kojima se regulira značenje riječi od kojih je neki stav (mišljenje) sastavljen. Sva dotadašnja razumijevanja istine F. Nietzsche razobličuje kao ideologijska, kao laž i obmanu, i kaže da »imamo umjetnost kako ne bismo propali od istine«. Gl. su predstavnici takve, obmanjivačke teorije istine, po Nietzscheu, Platon i kršćanstvo kao »platonizam za narod« koji odvlači čovjekov pogled od njegova vlastita bitka u svijetu. Istina se treba crpsti iz »vjernosti zemlji« i sebi samomu, ona se otkriva tek »jakima«, koji su sposobni smisao (istinitost) svoje egzistencije graditi na sebi samima. Nema istine s one strane bitka.

Fenomenologijska teorija istine (E. Husserl, M. Scheler i dr.) polazi od samodanosti »same stvari« u svijesti, tj. istina je proizvod uzajamne korelacije između svijesti i predmeta, analizom koje se dolazi do čistih, nepromjenljivih i nadvremenskih bitnosti. Nasuprot tomu, egzistencijalistički nauk o istini (K. Jaspers, M. Heidegger, J.-P. Sartre) ne razumije više istinu adekvacijski, relativistički ili objektivistički, nego kao ono što se kao smisao otkriva u tijeku izvršenja same egzistencije. Istina je »neskrivenost« (ἀλήϑεıα, M. Heidegger) same istine bitka kao takva. Ona nije nikakva nadvremenska bitnost, već ono što usudno pogađa čovjekovu egzistenciju i čini ju odgovornom. Konsenzualna teorija istine (K.-O. Apel, J. Habermas) polazi od tzv. »komunikativne pragmatike«, putem koje se postiže dogovor oko temeljnoga nazora o istini koji postaje obvezujući u čovjekovu djelovanju. Jezično-analitička filozofija do kraja zaoštrava svoje stajalište, odbacuje sve prethodne modele, posebno one esencijalističke (H. Putnam, W. van Orman Quine, J. Hintikka i dr.), pa se u svojem razumijevanju istine više ne usmjeruje na stvari, događaje ili stanja stvari, nego na iskaze i načela pojedinačnih znanosti kao i na pojmove i aksiome. Utoliko se u toj analizi više ne radi o istinitosti u tradicionalno-metafizičkome smislu, nego o smislenosti i unutar. konzistentnosti spomenutih iskaza, pojmova i aksioma.

2. U pravu, u procesnom smislu, podudarnost sadržaja predodžaba ili iskaza o činjenicama s tim činjenicama; stavovi (mišljenja) o činjenicama do kojih se došlo primjenom metoda njihova utvrđivanja u sudskom ili upravnom postupku. Ako je tijelo koje donosi odluku bilo vezano zakonskim ili običajnim pravilima o izboru i načinu primjene metoda utvrđivanja činjenica te o ocjeni rezultata njihove primjene, govori se o tzv. formalnoj istini; ako je to tijelo bilo slobodno od takvih, unaprijed postavljenih pravila i ako se u traganju za istinom služilo metodama koje omogućuju njezino otkrivanje u svakome pojedinom slučaju, rezultat je tzv. materijalna istina. Dokazivanje je osnovna metoda utvrđivanja činjenica. S obzirom na to je li tijelo koje odlučuje vezano ili nije vezano pravilima o izboru i načinu izvođenja te ovisno o ocjeni njihove dokazne snage, razlikuje se tzv. formalna (legalna) ocjena dokaza od tzv. slobodne ocjene dokaza. U suvremenim sudskim i upravnim postupcima metode formalne istine potisnute su u korist metoda tzv. materijalne istine.

Citiranje:

istina. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/istina>.