struka(e): |
ilustracija
KNJIGA
ilustracija
KNJIGA, svitak tzv. Dijamantne sutre (Vajracchedikā-prajñapāramitā-sūtra) u kineskome prijevodu, tiskan 868., London, British Library

knjiga (praslavenska riječ nejasna postanka, možda od staronordijskoga kenning: bilješka, znak, ili od asirskoga kunukku: pečat, preko iranskoga, kao i madžarskoga könyo: knjiga, ili pak od kineskoga king: knjiga, k’yen: svitak), svaki pismom fiksirani jezični dokument većeg opsega, zabilježen na lako prenosivu materijalu. Knjiga se javlja na onome stupnju kulture pojedinoga naroda kada njegova duhovna djelatnost prelazi okvire usmene predaje i traži sigurnije i trajnije sredstvo kojim bi se širila i sačuvala za buduće naraštaje. Preduvjet za pojavu knjige bilo je i postojanje pisma i prikladna pisaćeg materijala. Povijest knjige obuhvaća razdoblje od 50 stoljeća, u kojem je knjiga prolazila kroz različite oblike, koji su u prvom redu ovisili o materijalu od kojega se izrađivala. Najstarije su se knjige pojavile na istoku. Papirusni svitak upotrebljavao se u Egiptu već 3000. god. pr. Kr. Od Egipćana su svitak preuzimali i drugi narodi (židovski megilot), pa je on postao najraširenijim oblikom knjige helenističkoga i rimskoga kulturnoga kruga. Najstarije knjige kineskoga kulturnoga kruga bile su sastavljene od bambusovih daščica; njih je nekoliko stoljeća pr. Kr. zamjenjivao svitak od svile. Na bliskoistočnome kulturnom području knjige su bile sastavljene od pečenih glinenih pločica (najstarije sačuvane pločice pripadaju Sumeranima i potječu s kraja IV. tisućljeća pr. Kr.). U starom su se vijeku knjige pisale i na liku, kori od drveta, palminu lišću, životinjskim kožama, različitim vrstama tekstila, na pločicama izrađenima od drva, različitih kovina ili bjelokosti, na voštanim pločicama (diptih) itd. Neki su od tih materijala (drvene daščice, palmino lišće, koža, tekstil) ostali kod pojedinih primitivnih naroda u upotrebi i poslije, pa i danas. Oko III. st. pr. Kr. počela se koža izrađivati u finijem obliku, tj. kao pergament. Zbog svojih velikih prednosti pergament je postupno istisnuo papirus, što je dovelo do bitne promjene u obliku knjige, tj. do nastanka kodeksa. Najstariji sačuvani odlomci potječu iz I. st. ili početka II. st. Od III. st. pergamentni je kodeks postupno zamjenjivao papirusni svitak, a u V. st. potpuno ga je istisnuo. Nova značajna promjena u povijesti knjige dogodila se uvođenjem papira, novoga pisaćeg materijala, koji je pronađen u Kini u II. st. Preko Arapa, koji su upoznali papir u VIII. st., prenesena je upotreba toga materijala i u Europu. Koliko je poznato, Bizant se služio papirom od IX. st., Italija i Francuska od XII. st., srednja Europa od XIII. st. O općoj upotrebi papira na zapadu može se govoriti tek od XV. st. Uvođenje papira znatno je pojeftinilo izradbu knjige, i ona je postala pristupačna širim krugovima. U starom vijeku knjige su prepisivali i umnožavali obično posebni, za taj posao osposobljeni robovi. U velikim kulturnim središtima staroga vijeka (Ateni, Aleksandriji, Rimu) nastalo je na toj osnovi visokorazvijeno nakladništvo i knjižarstvo. U ranome srednjem vijeku izradba knjiga bila je gotovo posve u rukama redovnika (osobito benediktinaca). U samostanskim se skriptorijima izrađivao pergament i prepisivale su se knjige. S osnutkom sveučilištâ u XIII. st. ponovno su se stvorili uvjeti za razvoj knjižarstva. Nastali su posebni obrti koji su se bavili izradbom knjiga neovisno o samostanima (pisari, priređivači pergamenta, priređivači papira, knjigoveže). Upotreba knjige, koja je do tada bila ograničena uglavnom na duhovni stalež, dvorove i sveučilišta, proširila se u XIV. i XV. st., usporedno s ekonomskim podizanjem građanstva, i na šire građanske krugove. U cijelome srednjem vijeku knjiga je bila skupa. Nov poticaj prikupljanju i prepisivanju tekstova i trgovini rukopisima dali su humanizam i renesansa. U to je doba nastao tisak s pomičnim slovima, jedan od najvećih i najdalekosežnijih izuma u povijesti knjige i kulture uopće. Preteče su tiskane knjige drvorezna knjiga, koja je u Kini bila poznata već u prvim stoljećima poslije Krista, a u Europi se pojavila, neovisno o kineskom uzoru, u drugoj četvrtini XV. st., i tisak pomičnim slovima, koji se pojavio najprije u Kini, vjerojatno u IX. st., a u Europi oko 1455 (→ johann gutenberg). Tiskarsko umijeće znatno je pojeftinilo izradbu knjige. – Prve tiskane knjige, tzv. inkunabule, u svemu su oponašale kodekse. Od početka XVI. st. tiskana se knjiga postupno oslobađala svojega rukopisnog uzora i poprimala današnji izgled, i u pogledu unutarnje izradbe (naslov, kolofon, folijacija, paginacija, signatura, kustode, norma) i u pogledu veličine (prve knjige bile su velike, formata folio ili kvart; manje, spretnije formate uveo je na početku XVI. st. venecijanski tiskar Aldo Manuzio). Do XIX. st. svi su se poslovi oko izradbe tiskane knjige obavljali ručno. Razvoj moderne tehnike od druge polovice XIX. st. donio je strojnu izradbu knjige, što je omogućilo njezinu masovnu prozvodnju (→ tiskarstvo; knjigoveštvo). Knjiga općenito postaje jeftinija, prodire među najšire slojeve i postaje glavni čimbenik u širenju znanosti i opće naobrazbe.

Na području Hrvatske knjige su se pojavile u doba grčke kolonizacije istočnoga Jadrana u IV. st. pr. Kr., no ni jedna se iz antičkog razdoblja nije sačuvala. Najstariji je sačuvani kodeks pergamentni Splitski evanđelistar (Evangeliarum Spalatense), za koji se pretpostavlja da je napisan u Splitu u VIII. st. S dolaskom benediktinaca u IX. st. osnivale su se u njihovim samostanima mnogobrojne pisarske radionice, kojih se broj znatno povećao osnutkom franjevačkih i dominikanskih samostana u XIII. st. O živoj proizvodnji knjiga u tim radionicama govore arhivski podatci, ali i velik broj pergamentnih kodeksa ukrašenih minijaturama i višebojnim inicijalima, koji se danas čuvaju u samostanskim, kaptolskim i drugim knjižnicama. Hrvati su počeli tiskati svoje knjige odmah nakon što je Gutenberg započeo revoluciju u proizvodnji knjiga u polovici XV. st. Već 1474. biskup Nikola Modruški prvi je od Hrvata objelodanio jedno svoje djelo tiskano Gutenbergovom tiskarskom tehnologijom, a 1483. objavljena je i prva hrvatska knjiga tiskana glagoljičkim slovima (Misal po zakonu rimskoga dvora). Od tada se knjiga, njezin izgled i oblik, u hrvatskim zemljama ne razlikuje od onih tiskanih u drugim europskim zemljama.

Materijalna obilježja knjige

Svaki se list knjige sastoji od dviju stranica (recto i verso). Knjiga se tiska u tzv. tiskarskim arcima, presavijanjem kojih nastaje knjižni svežanj (slog). Spajanjem svežnjeva nastaje knjižni blok. Prvotno se format knjige određivao prema tomu koliko je puta tiskarski arak bio presavijen. Jednim presavijanjem nastaje 2° ili folio (2 lista), daljnjim presavijanjima: 4° ili kvart (4 lista); 8° ili oktav, osmina (8 listova); 16° ili sedec, šesnaestina (16 listova); 32° (32 lista) itd. Presavijanjem arka na tri dijela nastaju formati 18° (18 listova), 36° (36 listova) itd. Presavijanjem arka najprije na tri, a zatim na dva dijela nastaju 12° ili duodec, dvanaestina (12 listova); 24° (24 lista) itd. Pomagala za točno određivanje toga tzv. bibliografskog ili prirodnog formata su signature na arcima, vodene crte i vodeni znakovi. Bibliografski se format navodi danas samo još u opisivanju knjiga tiskanih na papiru ručne proizvodnje. Kod novih se knjiga format određuje mjerenjem visine hrpta: šesnaestina (16°) do 15 cm; mala osmina (m 8°) 15 do 18,5 cm; osmina (8°) 18,5 do 22,5 cm; velika osmina (v 8°) 22,5 do 25 cm; četvrtina (4°) 25 do 35 cm; folio (2°) više od 35 cm. Poprečni format onaj je oblik knjige kod kojega širina nadmašuje visinu.

Digitalna tehnologija dovela je do pojave tzv. elektroničke knjige, koja uz tekst može sadržavati i zvučni zapis i slike.

Citiranje:

knjiga. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013 – 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/knjiga>.